Hrvatsku posljednjih nekoliko dana tresu novi oblici vremenskih ekstrema. Snažni udari vjetra na kontinentu, premašivali su brzinu od 100 km na sat. Među doseljenicima iz Dalmacije, a posebno u Zagrebu, proširio se inače tradicionalan naziv za ovakvo vrijeme: “škura bura”. Dok bura označava snažne udare vjetra koji puše na mahove, a koji je inače hladan i suh, ovo “škura” ili “tamna” označava buru praćenu kišom, što je zapravo rijetka pojava. Takvo vrijeme uzrokovalo je ogromne materijalne štete čije je zbrajanje tek počelo. Pod velikom količinom srušenih stabala, najviše su stradali automobili mahom parkirani na nečuvanim otvorenim prostorima, zatim krovovi, roletne i slično. Šteta će, čini se, posebno biti velika na Medvednici, planini u sjevernom dijelu Zagreba, upozoravaju Hrvatske šume, institucija u kojoj se korupcija još nije počela čistiti, što samo svjedoči o njezinoj ukorijenjenosti. Najproširenija zamjerka toj instituciji u javnosti trenutno je činjenica da nas žustro uvjeravaju kako dobro rade svoj posao dok je istovremeno broj stabala u šumama diljem države manji toliko da je golim okom primjetan. Te, Hrvatske šume, mjesecima već i provode i toleriraju ogoljenje Medvednice do frapantnih razmjera. Manjak stabala sada će pak izazvati klizišta na i inače trusnom području i bujice vode na sam grad, stvarajući tako materijalnu štetu još veću od one koja bi bila na djelu da nas je pogodilo isto vrijeme ali da se javnim institucijama upravlja u skladu s klimatskim ciljevima. Kakve će to posljedice imati na pitku vodu za sjeverni dio grada koja se prikuplja iz potoka na Medvednici, još nismo ispitali. Iz perspektive financijske štete vremenskih nepogoda koje pogađaju Medvednicu, postavlja se pitanje hoće li Hrvatske šume i gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić odgovarati za neodgovorno upravljanje javnim resursima? Primjerice, kako piše Jutarnji list, za štete na automobilima odgovorni su vlasnici zemlje na kojoj je raslo palo stablo koje je počinilo štetu. Dakle, za štetu po gradu Zagrebu odgovoran je Grad te je to adresa za naknadu štete.
Po tko zna koji put u posljednjih 6 godina od kad su pale prve velike kiše i uzrokovale ogromne poplave, Hrvatska Kostajnica ponovno je krizno žarište. Tamo su odroni zemlje proteklih godina odnijeli praktički pola grada, a šteta se sada ponavlja, tek što je sanirana. Sanaciju smo platili mi, porezni obveznici, odnosno država koja tim porezima upravlja u javnom interesu. A sad ćemo je platiti ponovno. Ovlašćuje nas to da tražimo odgovore na pitanja o upravljanju vremenskim nepogodama u Hrvatskoj, da dovodimo u pitanje sve oblike sanacija. Tipa, koliko ćemo još puta sanirati štetu na Baniji i Kordunu prije nego što shvatimo da je potrebno donijeti nove infrastrukturne strategije i “cjelovite planove” koji će sve planirano promotriti iz perspektive financijskih i socijalnih šteta klimatskih promjena. Da li je dovoljno sanirati još jednom Hrvatsku Kostajnicu, i da li je to uopće moguće, izgraditi nasip dovoljno velik koji će spriječiti izlijevanje brojnih okolnih rijeka, ili je jeftinije promišljati o trajnom preseljenju ugroženih obitelji i cijelih sela u neka manje ugrožena područja?
Pitanja su ovo daleko od programa Vlade i političkih stranaka u Hrvatskoj, a kao što smo već pisali, integrirani planovi koji su osmišljeni upravo kako bi pomogli u rješavanju pitanja sanacija materijalnih šteta od klimatskih promjena, toliko su sramotno loši da pokazuju neznanje i nesposobnost i ljudi i resornih institucija. Posljedica je to pak dekada negativne selekcije radnika u javnoj upravi.
Dobre strane kvantifikacije “svega”
Šteta od klimatskih promjena računa se prema različitim matematičkim modelima, a najčešće se naziva socijalnom cijenom klimatskih promjena. Pedantnija razrada modela prvi je put postala dijelom politike neke vlade u SAD-u, u vrijeme mandata Georgea W. Busha, 2008. godine kada je vezana za cijenu nafte, odnosno cijenu emisije stakleničkih plinova. Godine 2016. istraživači sa Stanforda zaključili su kako je socijalna cijena klimatskih promjena 6 puta veća od onih koje računaju vlade. Europska unija također je posljednjih godina prilagodila modele tako da uključuju i štete po ljudsko zdravlje, odnosno uračunali su medicinske troškove zbog bolesti čija je učestalost veća zbog klimatskih promjena.
Socijalna cijena podrazumijeva promjene u cijeni i opskrbi hrane zbog poljoprivrednih šteta, troškove na zdravstvene usluge zbog zagađenog okoliša – osim toplinskih udara, tu su i razni rakovi ili autoimune bolesti povezane s klimom. Podrazumijeva sanaciju izravnih i neizravnih materijalnih šteta poput poplava, suša, požara i drugih pojava, no stvarna cijena podrazumijeva i razne izgubljene dobiti zbog neodgovornog ponašanja političara. Također podrazumijeva i cijenu migracija kojih će biti sve više. Socijalna cijena klimatskih promjena to je veća što je cijena nafte niža. Ipak, na svemu ovome netko će ipak profitirati, a to su prvenstveno osiguravajuće kuće. No, i tu treba paziti, primjerice kasko vam vjerojatno neće isplatiti štetu na autu nastalu dok vi niste bili u vozilu, jer takva osiguranja osiguravaju putnika u vozilu, a ne štetu na parkiranom vozilu u kojem nije putnik, stoga budite oprezni s premijama, jer stvarni su uvjeti pisani sitnim slovima, a mjesečne premije sigurno će samo rasti.
Klimatsku štetu trebalo bi svakako vezati uz političku odgovornost, a domaći bi političari od Milana Bandića, preko ministara poljoprivrede i okoliša pa do aktualnih ali i prošlih vlada trebali snositi kaznenu odgovornost za neodgovorno političko ponašanje. Hrvatska nema plan obrane od klimatskih promjena, niti rezervni fond za sanaciju štete. Ima periferne, paušalne, minimalne i loše prepisane planove koji su tek sjena onoga za što u ovoj državi postoje kapaciteti. Civilna zaštita postupno ponovno zadobiva sve veću društvenu važnost, no infrastruktura ulaganja ne prate potrebu naroda za zaštitom, već nikakvu svijest političara o tome da klimatske promjene ne stižu u Hrvatsku u budućim generacijama, već su tu. Ljeti u Dalmaciji kao požari, jesenima i na proljeće na kontinentu kao poplave.