Zbog visokih stopa rasta Rumunjska je proteklih nekoliko godina često promovirana kao dokaz da se stvari na istoku kontinenta polako mijenjaju. Činjenica da se taj model očigledno već ispuhao privukla je znatno manje medijske pažnje.
Svega desetak dana uoči europskih izbora i na pragu zadnje godine mandata aktualnog predsjednika, rumunjskom političkom scenom se širi jedna neugodna atmosfera dosade. Opća slika je stalna pat-pozicija bez velikih događaja: s jedne su strane vladajući socijaldemokrati (PSD) koji kao da se klimaju ali su presnažni da padnu, a s druge opozicija koja je previše podijeljena da bi izvela neku promjenu, kakva god ona bila. No ako se na razini visoke politike ne događa ništa, institucionalni sukobi koji određuju političku ekonomiju zemlje i tehničke debate povezane s tim zamijenili su političke skandale na koje smo inače navikli.
Razlog je jednostavan: potpora socijaldemokratima nije se nikada temeljila na nekakvom ideološkom ili moralnom entuzijazmu birača, unatoč tome što su povremeno koketirali s desničarskim grupama poput homofobne Koalicije za obitelj. Oni su svoju vlast uglavnom legitimirali pragmatično: svojom sposobnošću da proizvedu relativno konzistentne ekonomske rezultate, poput visokih stopa rasta u kombinaciji s povremenim mjerama redistribucije, kao što su povećanja minimalne plaće. Otkad su došli na vlast 2016. njihov fiskalni stimulus donosio je očekivane rezultate unatoč administrativnoj konfuziji koju je proizvodila vladina porezna politika. Iako ispočetka nepovjerljivi, poslodavci su bili zahvalni, a rast plaća poslužio je kao pogonsko gorivo za povećanu potrošnju koja je temelj “rumunjskog ekonomskog čuda”.
No u drugoj polovici prošle godine, čudo je počeo pokazivati znakove usporavanja. Već u studenom očekivanja rasta su se smanjila unatoč vladinim ambicioznim najavama. Deficit proračuna ponovno je počeo rasti dok je inflacija polako pojela rast plaća. Ono što izaziva još veću brigu od deficita je negativna bilanca plaćanja koja daje prilično negativnu sliku o rumunjskim proizvodnim kapacitetima. U osnovi, povećanje lokalne potrošnje proteklih godina potaknulo je uvoz umjesto domaće proizvodnje. Većina rumunjskoj vanjskog duga je privatna, a nije posljedica nespretnih budžetskih praksi: radi se o negativno trgovinskoj bilanci koju obilježava visok uvoz, a ne rast stranih investicija. Sve to stvara dodatni pritisak na valutu, potičući inflaciju i, kao posljedicu toga, smanjenje realnih plaća, ali bez da to potiče rumunjski izvoz.
“Rat” sa središnjom bankom
Da je ovaj val loših makroekonomskih vijesti izazvao pravu paniku u vladi jasno je iz rata statističkim podacima koji traje posljednjih mjeseci. Vlada i dalje obećava rast od barem pet i pol posto dok većina međunarodnih promatrača predviđa stope do 3,4%. Panika u vladi imala je međutim posljedice i na sukobe oko kreditnog sistema. Razlog je razumljiv: potrošnja je bila motor dosadašnjeg rasta i, unatoč tome što je povećanje nadnica potaknulo i prodaju, teško je očekivati zadržavanje ovog tempa bez liberalne kreditne politike. Stoga su niske kamatne stope za potrošnju (kućanstava) postale ne samo jedan od ključnih ekonomskih ciljeva vlade, nego i polje borbe za političko preživljavanje s obzirom na skore izbore. Sve to politiziralo je ekonomske institucije koje su dosad ostavljale dojam neutralnih instrumenata ekonomskog upravljanja.
Kao primjer može poslužiti diskusija o ROBOR-u, međubankovnoj stopi po kojoj banke posuđuju jedna od druge kako bi pokrile svoje potrebe za likvidnošću i koja onda služi kao glavna referentna točka prilikom utvrđivanja kamatnih stopa za kućanstva i tvrtke. U prosincu prošle godine, nekoliko dana uoči zimskih praznika, vlada je sve iznenadila izvanrednom uredbom koja je uvela “porez za pohlepu”: imovina banaka trebala se od sada oporezivati ovisno o fluktuacijama ROBOR-a. Bankarski milje reagirao je šokirano: ROBOR je doista rastao tijekom prethodne godine, što je otežalo financiranje kućanstava i tvrtki te povisilo stope po kojima se posuđuje. No, kako je to Rumunjska nacionalna banka (BNR) objasnila u svojoj izjavi, taj je porast primarno posljedica rasta inflacije: stopa ROBOR-a se utvrđuje nezavisno od središnje banke ili banaka općenito.
Osim toga, nastavlja središnja banka, takav bi porez naposljetku pao na leđa bankovnih klijenata, a ne samih banaka. Umjesto da snizi financijski trošak za kućanstva, vlada bi naprosto dodala još jedan trošak. Vlada je odgovorila optužujući središnju banku za dogovor s privatnim banakama, čime je sugerirala da se ROBOR-om manipuliralo kako bi se povećali troškovi dužnika. Otvorena je i parlamentarna istraga “krize valute” iz 2008. godine kada je, prema socijaldemokratima, taj tip manipulacije bio očigledan. Parlamentarna komisija nije došla ni do kakvog definitivnog zaključka i o njezinim se rezultatima još raspravlja: no ta je istraga ipak bila socijaldemokratska pobjeda u ratu za popularnost protiv središnje banke, što je bacilo dodatnu sumnju na njezine odluke.
Izbori pred socijaldemokratima
No radikalni “porez na pohlepu” iz prosinca ipak je dramatično ublažen: umjesto oporezivanja banaka prema fluktuacijama ROBOR-a, u travnju 2019. vlada je naprosto odlučila zamijeniti tu referentnu točku za utvrđivanje kamatnih stopa drugim indeksom što je, barem zasad, smanjilo financijski trošak. Radi se o kompromisu koji je ipak dao socijaldemokratima nešto manevarskog prostora. No još puno važnije: to je bila i simbolička pobjeda nad previše opreznim politikama središnje banke, jedne od svega par institucija koje imaju kapacitet da se odlučno usprotive vladinim planovima. Debata o ROBOR-u stavila je središnju banku u nezgodan položaj i otežala njezinu kontrolu nad monetarnom masom: manje kamatne stope dodatno će povećati rumunjsku inflaciju i tu BNR ne može učiniti puno. Povećanje stope po kojoj posuđuje samo bi izazvalo optužbe da radi protiv vlade.
No s druge strane i puštanje sadašnje stope inflacije može se pročitati kao politička gesta, odnosno potez koji bi oštetio potrošače. Takva situacija natjerala je BNR na očajnički porez: pokušaj da nagovori velike banke da privuku više štednje povećanjem depozitnih stopa. Ali sukob oko ROBOR-a ukazao je također i strukturni problem sa socijaldemokratskim razvojnim planom koji se čini očitijim sada kada su ekonomske prognoze loše. Unatoč rastu u proteklom periodu, rumunjska inflacija je u apsolutnim iznosima relativno umjerena i nikada ne prelazi 4,5%. Strah od inflacije više je strah od simptoma koje ona razotkriva, a to je prije svega negativna trgovinska bilanca. To predstavlja veliku razliku u odnosu na zemlje poput Mađarske ili Poljske koje su naizgled primijenile sličan model rasta ali uz znatno drugačiji ekonomski profil.
Obje su zemlje privukle visoke razine stranih investicija u proteklom desetljeću, bilo kroz izravna strana ulaganja ili kroz europske fondove. To im je omogućilo znatno efikasniju izvozno orijentiranu ekonomiju s relativno velikim trgovinskim suficitima i pozitivnom bilancom tekućeg računa: svime dakle što je u Rumunjskoj nezamislivo. Jednako nezamislivo kao i to da bi vlada mogla nadoknaditi desetljeća nepostojećih investicija do predsjedničkih izbora. No, s obzirom na to da su im ekonomske performanse bile jedina stvar koja im je davala legitimitet, to je oklada na koju će PSD biti prisiljen ako želi restrukturirati rumunjsku ekonomiju u sljedećih šest mjeseci, ili barem spriječiti socijalno nezadovoljstvo.
Stoga se čini kako će se glavne političke bitke (ili bar one s najznačajnijim posljedicama) i dalje voditi oko naizgled tehničkih pitanja poput međubankovnih stopa, baš kao što će i naizgled nebitni akteri poput središnje banke nastaviti igrati ključnu ulogu u ovogodišnjim izborima.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović