Formula retoričkog djelovanja suvremene (ekstremne) desnice je prilično jednostavna: mi štitimo etnički definiran narod od zavjere elita i manjina. Elite, definirane mahom briselskim afinitetima, u dosluhu s manjinama, uglavnom migrantskim i LGBTI, otimaju običnom narodu demokratska i materijalna prava. Ta se materijalna prava vrlo rijetko uobličuju u nekakav relevantan program ili zahtjev, dok se tobože demokratska svode na pravo vrijeđanja i maltretiranja manjina.
Dakle, desnica si može priuštiti priličan luksuz u ophođenju sa svijetom: ne mora se baviti izvorima društvenih nepravdi i nejednakosti već samo pružiti ispušni ventil za nagomilanu frustraciju i bijes. Ali tu su elite zaobiđene, bijes se iskaljuje na onima slabijima. Drugim riječima, desnica pruža priliku obespravljenima i ugroženima da se obračunaju s još obespravljenijima i ugroženijima. Kao da se politička matematika sastoji u tome da će eliminacijom onih kojima je još gore nego nama, nama zapravo postati bolje.
Iako je već odavno jasno da desnica nema previše problema s elitama, kako god ih definirali, uvijek je korisno imati podatke crno na bijelo. A njima se, u osvit europskih parlamentarnih izbora, pozabavio briselski Corporate Europe Observatory, grupa koja se bavi utjecajem korporacija i lobiranja na izradu EU politika. Oni su, nastojeći dokazati licemjerje europske desnice, istražili ponašanje (ekstremno) desnih stranaka s obzirom na korporativne interese, pogotovo u obrascima glasovanja u Europskom parlamentu, ali i šire. Istražili su djelovanje jedanaest stranaka iz raznih europskih država, uglavnom standardnih “sumnjivaca”.
Što se tiče analize glasanja u europarlamentu, istraživanje je pažnju usmjerilo na 14 ključnih prijedloga: od radnih uvjeta preko porezne evazije do rodnog jaza u plaćama. Stranke europske desnice su u većini slučajeva glasale za interese kapitala ne vodeći previše brigu o narodu kojeg navodno štite. Tako je primjerice mađarski Fidesz u 12 slučajeva glasao protiv prijedloga koji bi išli u korist radnih ljudi, dok je Alternativa za Njemačku (AfD) to učinila 10 puta. Talijanska Liga je bila nešto sklonija općem interesu pa je omjer sedam na prema sedam, ali su zato bili prilično konzistetni oko prijedloga u smjeru zaustavljanja klimatskih promjena i poboljšanja okolišnih uvjeta: tu su korporativnih interesi ispred svega.
Pored glasanja u europarlamentu, istraživanje se dotaknulo i cijelog niza korupcijskih skandala u kojima su te stranke ili njihovi istaknuti pojedinci sudjelovali. Dakle, praksa nimalo različita od one uobičajene kod “europskog establišmenta” protiv kojeg se navodno tako srčano bore. Uglavnom, rezime je jasan: politika desnice je u potpuno raskoraku s obećanjima o navodnoj brizi za običnog čovjeka, makar i onog striktno etnički definiranog. No, to nije ništa novo, povijesna bilanca im nimalo ne odudara od ove europarlamentarne.