Ako bismo tražili jednu stvar koja je godinama služila kao glavna prepreka euroatlantskoj integraciji zemalja bivše Jugoslavije, to bi vjerojatno bio odnos prema ratnim zločinima. Negdje od druge polovice 1990-ih pa sve do pred par godina “otvaranje poglavlja” i “napredak u pristupnim pregovorima” bile su stvari koje su prije svega određivane zadovoljstvom ili nezadovoljstvom tužiteljstva Haškog suda suradnjom lokalnih vlasti u progonu ratnih zločina. Strani ministri vanjskih poslova i ambasadori te su haške izvještaje uzimali kao orijentire za svoj odnos prema pojedinoj zemlji. Krajnji rezultati toga su, kao što je poznato, razočaravajuće skromni. Doduše, ne toliko skromni kao što će skromni biti rezultati potrage za pravdom u SAD-u i Britaniji, čiji su dužnosnici ovih dana najavili amnestiju za svoje ratne zločince.
Prvo je novoimenovana britanska ministrica obrane Penny Mordaunt kao svoj prvi potez predložila da se britanskim vojnicima koji su služili u Iraku i Afganistanu – dva uz Siriju najkrvavija rata u ovom stoljeću – a koji su prekršili ne samo međunarodna pravila nego i britanske zakone, sve jednostavno oprosti. “Krajnje je vrijeme da promijenimo sustav i pružimo pravnu zaštitu za naše vojnike kako strah od progona ne bi utjecao na njihove odluke na fronti”, objasnila je ministrica. Kao da strah od progona nije upravo ono što sprječava zvjerstva nad civilima u ratnim situacijama. Da stvar bude gora, najglasniji prigovori ministričinoj odluci dolazili su – zdesna, od onih koji su prigovarali zato što se amnestija ne odnosi u potpunosti i na Sjevernu Irsku, gdje su britanske sigurnosne službe ratne zločine činile uglavnom nad vlastitim stanovništvom.
“Kada ratni zločini nisu ratni zločini? Naravno, kada su počinitelji naši”, sarkastično je komentirao britanski novinar Robert Fisk specijaliziran za Bliski istok. Očekivano, SAD nije mogao dopustiti da ih u cinizmu pretekne manji saveznik u okupaciji Iraka i Afganistana, pa je predsjednik Donald Trump najavio skoro pomilovanje svih osuđenika za ratne zločine u tim ratovima, uključujući i one osuđene za doista šokantne zločine čije se zvjerstvo ne može objasniti nikakvom ratnom situacijom. I sve se to događa unatoč tome što se ni Britanija ni Amerika nisu istaknule u progonu svojih ratnih zločinaca, ali su zato upregnuli dobar dio svijeta u progon rijetkih osoba koje su se usudile te zločine otkriti, poput Chelsea Manning ili Juliana Assangea.