Napokon je prošlo dovoljno vremena da se u lokalnim medijima počnu kritički propitivati procesi tranzicije i privatizacije te gospodarskog rasta i izravnih stranih investicija. BIRN je tako prošloga tjedna objavio kratku i pitku, ali zanimljivu analizu tranzicije u BiH, motiviranu velikim egzodusom iz zemlje. Prema njihovim podacima, tokom prošle godine iz države je otišlo 18.000 ljudi. Kao razlog odlaska masovno se navodi loša politička, društvena i ekonomska situacija kao i nesigurna budućnost, piše autor Štěpán Šantrůček. Nastavlja ističući kako stopa nezaposlenosti u toj zemlji, prema konzervativnim procjenama, iznosi otprilike od 18 do 21 posto.
Postavljanje aktualnih društvenih problema u širi lokalni i međunarodni ekonomski kontekst, lišen autorastističkih tropa kojima bosanski narativi inače često i previše obiluju, svjedoči nam tome da je napokon prošlo dovoljno vremena od perioda tranzicije kao i da se napokon promijenila generacija koja nosi ove diskurse.
Šantrůček u tekstu na primjerima objašnjava kako najveće predratne bosanske firme koje su činile “ekonomske stubove predratne Bosne” nisu uspjele u tržišnoj ekonomiji. Kao razloge navodi visoko politizirane procese i maksimalnu netransparentnost, kao i podjelu ekonomske moći u zemlji s obzirom na etnički predznak. Tranzicijski neuspjeh ispravno prvo povezuje sa Daytonskim sporazumom i ustavnim ustrojstvom BiH, ali mu ipak ne daje punu dužnu pažnju. Naime, i da je sve drugo što je moglo funkcioniralo glatko (npr. da su u zemlju dolazili kapitalisti s “ispravnim” motivima, da je rekonstrukcija izvedena maksimalno transparentno i da se sve radilo u javnom interesu) i dalje neki od temeljnih bosanskih problema ne bi bili riješeni. Temelji disfunkcionalnosti ustrojstva BiH koje je od te zemlje stvorilo 9. krug birokratskog pakla leže u Daytonskom sporazumu koji je 1995. godine zaustavio rat. Kako naglašava autor, “nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, neoliberalni pristup međunarodne zajednice pretpostavio je da će brza i transparentna privatizacija državne imovine stimulisati ekonomiju koja umire.”
Porušeni ekonomski stubovi
Zastrašujuće je danas čitati da je tu “brzu” privatizaciju u BiH predvodio USAID, državna agencija SAD-a za međunarodni razvoj, inače globalno poznati donatori koji itekako paze da sadržaj kojeg sami financiraju bude strogo u ideološkom skladu sa američkom imperijalističkom politikom. Šantrůček zaključuje kako je pristup SAD-a tranziciji u BiH bio manjkav jer je “patio od preteranog verovanja u tržišne mehanizme i potcenjivao je činjenicu da se proces privatizacije odvijao u posleratnom okruženju čije su značajne specifičnosti oblikovale ishod.” Provesti privatizaciju na brzo zapravo je značilo rasprodati javnu i državnu imovinu u fazi dok infrastruktura za tako sveobuhvatan socioekonomski proces još nije bila postavljena. Šantrůček naglašava kako se “privatizacija odvijala bez odgovarajućeg institucionalnog i zakonodavnog okvira, kada su bankarski sistem, zakonodavstvo [kao što su zakoni o nesolventnosti] i pravosudni mehanizmi još uvijek bili u fazi izrade.”
Kao tri najvažnija problema koja su oblikovala privatizaciju u BiH Šantrůček ističe političku opstrukciju, netransparentnost i etnizaciju procesa. Otprilike tu može se zapravo uputiti kritika ovoga teksta jer se iz analize izuzimaju itekako bitne stvari: rastakanje glomaznih industrijskih pogona koji su međusobno ovisili jedni o drugima. Primjerice nepotrebni nusproizvod jedne javne tvornice davao se besplatno drugoj javnoj tvornici kao sirovina, radi čega druga tvornica zapravo nije morala kupovati sirovine. Nakon uspostave tržišnog gospodarstva to je postalo neprihvatljivo te je proglašeno pogodovanjem i stavljeno van zakona. Nadalje, brojne tvornice koje su ostale nakon raspada Jugoslavije u nacionalnim državama izgubile su svoju tržišnu poziciju zbog promijenjenih odnosa sa zemljama Nesvrstanih odakle su inače ranije dobivale sirovine po ispodtržišnim, preferencijalnim cijenama. Potom ostaje i pitanje ulaganja u industrijski kapital. Industrija je najskuplja ekonomska grana, a raspadom socijalističkog bloka te gubljenjem tržišta i poskupljenjem sirovina, ulaganja u industriju na Balkanu, bankama u sada stranom vlasništvu, postalo je preskupo i preriskantno davati kredite za razvoj industrijskog pogona. Lokalne su firme na taj način ostale dakle i bez kapitalnih investicija. Ono što možda ne bi bio toliki rizik za banke u lokalnom vlasništvu, za one u stranom (sa investicijama u npr. njemački industrijski kapital), ulagati u industriju na Balkanu, bilo je jednostavno neisplativo.
U konačnici, mir ovdje stranci nisu gradili s ciljem maksimalnog socioekonomskog napretka Balkana, već maksimalne ekstrakcije profita i resursa iz ovog dijela Europe. Ništa se mnogo nije promijenilo do danas, osim činjenice, da se uz sirovine na Zapad danas odlijevaju i mozgovi… Baš je danas u hrvatskim medijima objavljena vijest da Britanci nude hrvatskim liječnicima plaće od 65.000 kn mjesečno. Kako da se poluraspadajući socijalni i ekonomski stubovi naših postsocijalističkih društava nose s takvim uvjetima?