“Ako imate Huawei telefon u velikom ste problemu!”, još su do prije koji dan vrištale naslovnice tabloida, plašeći kupce jednog od najvećih svjetskih proizvođača smartfona. Nekoliko dana kasnije, jasno je kako je panika ne samo bila potpuno neopravdana, već je njezino izazivanje bila svjesna odluka američke administracije. Naime upravo je ona prije par dana natjerala svoje kompanije, osobito Google koji Huaweijeve telefone opskrbljuje operativnim sustavima i softverom, da ograniče suradnju s kineskim tehnološkim divom. Ovaj ucjenjivački potez dio je sada već standardnog arsenala američke administracije u pokušaju da ošteti kinesku konkurenciju u sklopu tzv. trgovinskog rata koji je jednostrano započela.
Priča o Huaweiju je zapravo priča o strahovitom usponu Kine posljednjih desetljeća. Nakon brze industrijalizacije uz puno sukoba i problema tijekom druge polovice 20. stoljeća, Kina je do 1990-ih postala neupitna “tvornica svijeta”. Posljednjih nekoliko desetljeća želi biti puno više: lider u tehnološkom napretku. Još do prije petnaestak godina kineska tehnologija izazivala je podsmjeh, a danas su njezine kompanije sinonim za svakodnevnu elektroniku. Uz to, osim po cijenama, kineski proizvodi i po kvaliteti konkuriraju zapadnima, a ništa to bolje ne ilustrira od lanjske objave kako je Huawei s drugog mjesta u svjetskoj mobilnoj telefoniji skinuo Apple. No kineski je gigant daleko od tek proizvođača smartfona.
Sredstvo nejednakosti
Kompanija koja zapošljava 170 tisuća ljudi bavi se primarno telekomunikacijskom infrastrukturom kojom opskrbljuje gotovo trećinu svijeta. Uz to se do nedavno smatrala i svjetskim liderom u 5G tehnologiji, koja će u narednim desetljećima zamijeniti postojeću tehnologiju u mobilnoj komunikaciji. Ali iako tehnološka prednost Huaweija nije sporna, tu su kompaniju mnoge zemlje počele isključivati iz svojih planova modernizacije. Sve je dakako krenulo iz SAD-a čiji je predsjednik Donald Trump još tijekom kampanje najavljivao oštru trgovinsku bitku protiv Kine. Iako iz SAD-a uporno tvrde kako Kinezi u međunarodnoj trgovini ostvaruju nepoštenu prednost, dosad nisu pronašli mehanizam da pokrenu trgovinske sankcije Kini.
U nedostatku drugih sredstava Trump je pristupio netrgovinskim metodama kako bi pokušao zaustaviti kinesko prestizanje SAD-a. Huawei je prvo izbačen iz SAD-a uz izgovor kako bi mogao služiti kineskoj vladi za špijuniranje, što je osobito cinična optužba nakon otkrića proteklih nekoliko godina o tome kako američke službe sustavno špijuniraju dobar dio svijeta, pa čak i svoje najbliže saveznike, poput njemačke kancelarke, na primjer. Upravo zbog američkog pritiska i druge su zemlje, iako ne baš oduševljeno, počele isključivati Huawei iz državnih poslova da bi ga zamijenile američkom konkurencijom. Taj je pritisak u Britaniji doveo i do smjene ministra obrane, nakon što je medijima odao kako je vlada podijeljena po tom pitanju.
Sve u svemu, čini se da SAD više nema nikakvih skrupula da koristi svoj međunarodni utjecaj i vojnosigurnosni aparat kako bi pomogao vlastitim tvrtkama da se izbore s konkurencijom, čak i po cijenu usporavanja tehnološkog razvoja. Paradoks je da sve to opravdava tvrdnjom kako se kineska vlada previše miješa u poslovanje tvrtki. No sve skupa zapravo ilustrira još jednu važnu činjenicu: sve sile zagovornice su slobodne trgovine kada u njoj pobjeđuju. Ako gube, ni protekcionizam uz vojne izgovore nije loš. To bi značilo da je liberalizacija trgovine manje univerzalno sredstvo dostizanja globalnog razvoja, a više sredstvo zadržavanja nejednakosti. Trebalo bi se toga sjetiti sljedeći puta kada nam neka od stranih institucija “sugerira” da moramo liberalizirati neku od djelatnosti.