Opća je ocjena svih koji su makar i ovlaš pratili kampanju za euroizbore u Hrvatskoj da je ona bila prilično dosadna i nezanimljiva. Osim ustaškog cmizdrenja Neovisnih za Hrvatsku povodom obljetnice partizanskog oslobođenja Zagreba i krajnje inovativne i uspješne marketinške kampanje Samostalne demokratske Srpske stranke (SDSS), sve je ostalo uglavnom bilo dio standardnog folklora. A kritika tog folklora u očima analitičara svodi se na sljedeće: još jedni euroizbori koji se nisu doticali europskih tema.
I tu su uglavnom u pravu. Iako je možda bilo više takvih tema nego u ranija dva slučaja euroizbora u Hrvatskoj, one su i dalje ostali u zapećku. Kao da je većina stranaka procijenila da to biračima ne mogu “prodati”. Ili da ih to ne zanima. Kritičari će takav stav često pripisivati vlastitoj nemoći većine stranaka: oni ili ne znaju predočiti javnosti europske teme ili ih uopće ne zanimaju. Međutim, ima i onih, često brojnijih, koji će krivce pronaći u narodu kao takvom: i nakon godina već provedenih u Europskoj uniji njih i dalje ne zanima što se tamo događa. A to bi trebala potvrđivati i poslovično niska izlaznost.
Pretpostavimo da je ta opaska točna. Da narod nije usvojio europsku političku kulturu, da ga ne zanima što se događa u Bruxellesu i da Uniju ne doživljava kao vlastitu političku zajednicu. Ukratko, da je “demokratski nezreo”. A što ako je s tim stavom u pravu? Što ako je svjestan da je put od njegova listića u kutiji na glasačkom mjestu u lokalnom vrtiću do odluke u Bruxellesu zapravo labirint? Što ako je ta “demokratska nezrelost” zapravo pragmatičan odgovor na demokratski deficit? Što ako svi ti koji ne glasaju zapravo bolje razumiju EU od stručnjaka za europske fondove i zakonodavstvo?
Jer Europski parlament sam ne može donositi zakone. Jer Europsku komisiju bira Vijeće EU, a to znači da je plod odnosa moći među članicama, a ne demokratskog procesa. Iako su se izbori “demokratizirali” uvođenjem takozvanih spitzenkandidata, Vijeće EU nije obvezno pri izboru predsjednika i sastava Komisije voditi se rezultatima izbora već ih samo može uzeti u obzir. Jer je europski proračun ionako mizeran da bi se vodile ozbiljne koordinirane politike na razini Unije. Jer Europski sud pravde ionako sve odluke koje izlazi iz postavljenog okvira vraća nazad bez obzira na demokratsku pozadinu. Jer je Jean-Claude Juncker na početku Sirizina mandata rekao da “ne može biti demokratskog izbora protiv Europskih ugovora” i jer je tadašnji njemački ministar financija Wolfgang Schäuble rekao da se na izborima ne mogu mijenjati ekonomske politike.
Sve ovo ne znači da je izlazak na izbore sasvim besmislen i da se ne može izabrati suvisle kandidate. I da se u Europskom parlamentu ne može baš ništa napraviti. Samo znači da se radi o krajnje restriktivnom demokratskom protokolu. I koliko god ljudi eventualno ne razumjeli funkcioniranje Europske unije i njenih institucija, nisu nimalo krivi što ih osjećaju kao strana tijela na koje nemaju utjecaja i koja ne smatraju dijelom svog političkog krajolika. Zato nije ni čudno da ekstremna desnica može komotno na tome graditi svoje teorije zavjere o Bruxellesu. A ljevica je prilično u krivu ako misli da si može priskrbiti političku prednost približavanjem tih institucija javnosti i objašnjavanjem njihova funkcioniranja u smislu ostvarivanja širih koristi. One naprosto nisu podešene tako.
I tu je na djelu jasna klasna podjela: briselske institucije, birokratski žargon i europski fondovi mogu biti interesantni samo kao sredstvo daljnje socijalne mobilnosti obrazovanim srednjim i višim klasama. Svima ostalima oni predstavljaju političku kulisu koja ih se ne tiče previše. Oni Europsku uniju osjećaju tek apstraktno, iako konkretno na vlastitoj koži: npr. rezanjem socijalnih davanja jer ne smije biti proračunskog deficita, gubljenjem posla zbog dolaska konkurencije sa Zapada ili odlaskom njihove djece na rad na taj isti Zapad. To ne znači da je EU kriva za sve, već samo da njene institucije i pravne stečevine određuju okvir naših političkih i ekonomskih života, a taj okvir nije podložan demokratskoj promjeni.
Sretno svima onima koji misle da se branjenjem tog okvira može zaustaviti rast fašističkih snaga. Jer ti koridori demokracije su preuski.