Nakon jučerašnjeg dana ništa u hrvatskoj politici nije isto. Dosad je vrijedila jednostavna računica: premijera Andreja Plenkovića nitko ne voli, ali ga nitko ne može ni smijeniti. Nakon par godina nestabilnosti i brze smjene vlada, on je navodno čvrsto preuzeo uzde u svoje ruke. Sinoćnji izbori za Europski parlament paradoksalno su istodobno potvrdili da je HDZ najjača stranka, ali i razbili mit o Plenkovićevoj nesmjenjivosti. Manje od 23%, koliko je osvojila premijerova stranka, vidljivo je vrlo slab rezultat. U usporedbi s tim, SDP-ovih mršavih 19% izgleda veliko kao kuća, a toliko i vrijedi u konačnom zbroju mandata. Dvije najveće stranke formalno su opet u egalu, iako je do prije koji dan tvrdnja da su vladajući potpuno pregazili konkurenciju bila dio domaćeg common sensea.
Koji je uzrok ovog neobičnog raspleta? Plenkovićev osobni obavještajac Robert Kopal ponudio je originalno objašnjenje koje je obilježilo večer: njemu to liči sve na Pjotra Iliča i priču o jezeru. Razlog HDZ-ovog lošeg rezultata je pojava “crnih labudova”, odnosno iz perspektive političkih analitičara sasvim neočekivanih događaja koji imaju sposobnost da upropaste svaku najpedantnije razrađenu strategiju. Takve pojave su izrazito visoki rezultati dosadašnje europarlamentarne Ruže Tomašić, koja je 2014. bila na HDZ-ovoj listi, te gotovo jednako visok – i još manje očekivan – rezultat suca Mislava Kolakušića, koji je u utakmicu ušao kao nezavisan i u osnovi bez ikakvog političkog programa osim žestokog retoričkog obračuna s apstraktnom korupcijom. Oboje su dobili oko 8 posto.
Jačanje komentatorske desnice?
I dok u HDZ-u vide crne labudove, analitičari, pogotovo oni s crne (desne) strane, uzrok svemu vide u navodnom skretanju Plenkovića ulijevo. Vlada koja je pokapala ustaše uz vojne počasti i koja kao svoj glavni vanjskopolitički cilj ima stvaranje “trećeg entiteta” u BiH navodno je nedovoljno šovinistička, tvrde komentatori, a vrlo vjerojatno i svi Plenkovićevi konkurenti za mjesto lidera najveće stranke. Dokaz tome je visok rezultat koji su osvojile brojne liste ekstremne desnice. No malo tko se u toj priči usudi primijetiti da su visok rezultat zapravo osobno ostvarile dosadašnje europarlamentarke, spomenuta Ruža Tomašić i donekle Marijana Petir, dok su njihovi službeni ili neslužbeni koalicijski partneri iz klerikalnih stranaka (Hrast i stranka Željke Markić) na listi ostali sasvim nevidljivi.
Sve to sugerira da bez svojih europarlamentarki te liste zapravo ne postoje kao relevantna snaga, jer se njihova nacionalna popularnost zbog izbornog sustava ionako ne može pretočiti u puno mandata na izborima za nacionalni parlament. Slično vrijedi i za Kolakušića koji je očito puno koštao dosadašnje demagoške lidere, Most i Živi zid, ali je i više nego neizvjesno kako se to može iskoristiti u borbama za moć koje doista vrijede. No u budućim borbama za moć u najvećoj stranci svi ovi detalji bit će sasvim nevažni. Sigurno je samo da će oslabljenog Plankovića odsad ozbiljnije napadati njegovi stranački kolege, kao i to da će napadi isključivo biti zdesna te da će biti prljavi. Tako je to u HDZ-u, ali kao što bi Plenković morao znati, svi obožavani lideri te stranke to moraju jednom proći.