Jaz između retoričkih poruka koju političari odašilju u javnost i realnosti donesenih politika pokazao se na izborima za europski parlament koji su diljem Europe održani u nedjelju. U kakofoniji svih mogućih tumačenja, poput gubljenja snage najvećih partija ili stranaka na vlasti koje su ostvarile loše rezultate, od stranke francuskog predsjednika Macrona, preko rumunjskih socijaldemokrata, stranke njemačke kancelarke Angele Merkel, lošeg rezultata Sirize ili hrvatskog HDZ-a, itd., preko rasta socijaldemokrata u jednim zemljama ili pada u drugima, pa do pada ili rasta liberala u raznim zemljama. Ili pak do neočekivanih poraza radikalnih desničara u zemljama poput Nizozemske, i nenadanog rasta istih u Belgiji, teško je uspostaviti jedan zajednički nazivnik za ove izbore i reći u EU se događa rast ili pad ovih ili onih. Sve tradicionalne stranke iznenađene su rezultatima. Ove promjene ne mogu se baš nazvati tektonskima ali ukupno promatrano, može se zaključiti da je status quo uzdrman u gotovo svim zemljama.
Najveće iznenađenje izbora, u pozitivnom smislu, opet nigdje nije bila crvena ili prosocijalistička ljevica, tradicionalna taktika nepotrebnih kompromisa još jednom nije impresionirala birače. No, drugi jedan trend pokazuje se sve artikuliranijim, i sve nepopustljivijim, a to su Zeleni. Jaz s početka teksta najvidljiviji je upravo u ekološkim politikama. Diskrepancija između onoga što političari tvrde, i onoga što statistike pokazuju sve je vidljivija i najnezainteresiranijim biračima. No, na pasivnost odraslih političari su već navikli, stoga se ni ne trude adresirati vlastite kontradikcije, a mediji odavno fokus umjesto na politike stavljaju na političare osobno, pokazujući time da psi koji laju ne grizu. Lakoća ignoriranja građana, proturječja retorike i sadržaja ovog je puta koštala mnoge od njih.
Njemački pokazatelj
Do toga je, barem u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, u velikoj mjeri došlo zbog mobilizacije mlađih glasača, istih onih koji mjesecima već prosvjeduju ulicama protiv klimatskih promjena, patronizirani i ignorirani od političara, simpatizirani od medija, i veličani od ljevičara: “narod koji ima ovakvu omladinu ne treba da brine za budućnost”. Tako politizirani, vlastitom odlukom, neinstrumentalizirani, mladi su u značajnoj mjeri glasali za Zelene. Zahvaljujući njima, Zeleni u Njemačkoj trenutno su druga najveća stranka u zemlji, “porazivši” i socijaldemokrate i konzervativce Angele Merkel.
Zanimljivo je da se takvo nešto dogodilo baš u Njemačkoj, gdje su diskrepancije između retorike zelene tranzicije i realnosti ugljične ekonomije vjerojatno najveće u Europi, i to zbog razlike u brojevima u profitu ostvarenom od ugljične ekonomije naspram zelene, čiji su potencijali u toj bogatoj zemlji još veći od onoga što je trenutno realizirano. Jaz o kojem pričamo dakle, javnosti je itekako vidljiv. Dok se Njemačka hvali svojim predvodništvom u zelenoj ekonomiji, realnost njihovih statistika i dalje je poražavajuća (prisjetimo se, nedavno smo pisali o najvećim europskim zagađivačima). Bilo da govorimo o energetskim ili ekonomskim planovima Njemačke, preko kvalitete realizacije već osmišljenih politika (primjerice, Njemačka je dobila izrazito niske ocjene za kvalitetu svog integriranog energetsko klimatskog plana), implementiranim politikama, trgovinskim carinama, izmještanju industrije, novim plinovodima, itd… Njemačka je ona europska zemlja koja usprkos tome što se hvali svojom ekološkom svijesti, u stvarnosti puno više priča o tome nego što po tom pitanju poduzima.
Festival demokracije ili društvena promjena pred vratima?
No, mlade generacije koje mjesecima već prosvjeduju i bivaju ignorirane, koje vide da su patronizirane i neozbiljno shvaćene kao kakav “festival demokracije” napokon su kaznile, ili makar počele kažnjavati uljuljkane političke elite. Manjak mehanizama demokratske kontrole u Europskoj uniji obično olakša političarima pritisak te im omogućava da se u kampanji bave jedni drugima, a ne sadržajima i politikama. Mnoge se kampanje na kraju svedu na međusobno simboličko nadmudrivanje, umjesto na približavanje programa ljudima. U konačnici, na razini EU, ti izbori ionako služe formalnom ispitivanju javnog mnijenja o vladajućim garniturama, a koalicijama na vlasti nude uvide u moguće ishode narednih izbora. Slično je bilo i u ovom slučaju. Klimatske promjene i klimatska kriza, zelena tranzicija i slično iz usta etabliranih političkih elita pokazala su se tek nedjelatnim floskulama. Ljevica je ionako percipirana kao fragmentirana, sektaška, kao ona koja se bavi svojim egom i međusobnim sitnim razlikama. Nadu da ima sistemsko rješenje ljevica nije ponudila, još jednom skrivajući vlastite vrijednosti, pokušavajući se dodvoriti mejnstrimu ne bi li nas on napokon primio i uklonio s nas oznaku marginalaca.
Loše strategije ljevice koja skriva svoju antikapitalističku poziciju, koja se sve više boji reći “ne jebe vas klima nego kapitalizam” još su jednom donijele razočaravajuće rezultate. Fetiš analiza desnih stranaka mejnstrim ionako obožava, stoga ćemo ih u ovome tekstu preskočiti. No, ona jedna politička boja, koja nema više vremena ni prostora za opravdavanje kapitalizma, koja je iscrpila sve druge opcije osim ove da kaže: kapitalizam je ono što se mora promijeniti da bismo spriječili kolaps civilizacije, čak i ako se nije kandidirala na antikapitalističkim osnovama, zapravo je jedini pravi pobjednik ovih europskih izbora. Zapravo iz uspjeha zelenih sve strane trebaju izvući poduke, a posebno ljevica. Paradoks je 21. stoljeća da je ljevica u nastojanju da se dodvori mejnstrimu i srednjoj klasi zaboravila svoje antikapitalističke temelje, dok je s druge strane zelena opcija ona koja je prisiljena uhvatiti se u koštac s problemima radničke klase. Jer dok ljevica diljem Europe kao svoje glasače adresira srednju klasu, zeleni su oni koji moraju odgovoriti poljskim rudarima što će biti s njihovim poslovima kad se za par godina pogase sva postrojenja na ugljen. A mladi koji prosvjeduju već mjesecima, čije ideale i radnu sposobnost tržište još nije pacificiralo i minoriziralo, jedini su trenutno dovoljno privilegirani da se suprotstave snazi kapitalističke fleksibilnosti.
U konačnici, jesu li ovi izbori bili lekcija za sve etablirane političare, ili tek još jedna naznaka budućnosti koja je mogla biti ali se nikada neće realizirati vidjet ćemo uskoro. Jer, zelene politike će se ili implementirati ili neće. Ako se ne realiziraju, nada je, jedna od posljednjih, da mladi to neće trpjeti.