Kao jedan od ozbiljnijih kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj nametnuo se glazbenik i komičar Miroslav Škoro. Na čemu se zasniva njegova pretkampanja i odakle već sada crpi popularnost?
U posljednjih nekoliko godina možemo pratiti kako je i u Hrvatsku stigao trend da političku moć počinju dobivati liste i kandidati koji žestoko kritiziraju aktualni ekonomsko-politički establishment, traže drastične političke izmjene i svojim nastupom krše konvencije ustaljenog političkog govora. U borbi za tim novim političkim prostorom do izražaja ipak ne dolazi alternativni politički program koji se komunicira glasačima, nego sam način komunikacije kojim se s publikom istovremeno dijele i politički protest (kojim se omogućuje kanaliziranje frustracija) i pozitivne emocije (kojima se potencira osjećaj ugode). Stoga ne samo što se otvara prilika za političke inicijative van ustaljenog stranačkog sastava, nego prednost imaju one kampanje koje bolje koriste kanale i tehnike popularne kulture. Tako dolazi i do smjene moći pa, dok je nekad Miroslav Škoro bio saborski zastupnik HDZ-a i pjevao u kampanji stranke, sad ima dovoljno snažnu poziciju da samostalno uđe u političku arenu i prezentira se kao alternativa HDZ-u. No Škorin slučaj istovremeno ukazuje na veći značaj popularne kulture, ali i na činjenicu da naposljetku establishment uzvraća udarac.
Popularna kultura i politika
Naravno, snažna veza između politike i popularne kulture nije novina. Ne samo što su popularne zvijezde dolazile na visoke pozicije (poput glumca Ronalda Reagana), nego su političari sami po sebi dio popularne kulture. No uslijed ekonomske i političke krize omiljenost političara pada, a raste popularnost kritičkih popularnih formi poput satire ili protestne glazbe, što njihovim autorima daje i politički potencijal – osoba koja oštro i duhovito secira politički sustav, koja građanima nudi i istinu i utjehu, uživat će veće povjerenje građana nego profesionalni političari. To bi objasnilo zašto su u nizu europskih država komičari došli na visoke političke pozicije (zadnji primjer je Ukrajina čiji je predsjednik Volodemir Zelenski komičar i glumac koji je u popularnoj seriji glumio predsjednika). Popularnost komičara na izborima toliko je velika da se dobar dio tih država našao u nevolji – pokazalo se da su dobri komičari ujedno i dobri političari prije izbora, ali ne nužno i nakon dobivanja vlasti.
Popularna protestna glazba također je prisutna kao efikasan način prenošenja političke poruke. U tom smislu zanimljiv je senegalski hip-hop duet Keur Gui koji je 2011. imao bitnu ulogu u utjecajnom političkom pokretu Y’en a Marre (“Dosta nam je”). Razlog takve efikasnosti vezan je uz kontekst: hip-hop je vrlo popularan među mladima, a Senegal ima izrazito mladu populaciju (prosjek godina: 19). U drugom kontekstu isti tip glazbe ne bi bio toliko efikasan jer nema takav doseg – recimo, čak i nakon izbora Trumpa teško je zamisliti da se popularni crni reper kandidira za predsjednika. Ulogu ne igraju tek poruka i popularnost, nego širina dosega i logistička podrška kakvu, recimo, bijeli biznismen Trump ima, a npr. Kendrick Lamar nema. Čak i kad se boriš protiv establishmenta, trebaš biti njegov dio.
Tako dolazimo do Miroslava Škore, popularnog glazbenika, poduzetnika, doktora ekonomije, povremenog satiričara i izglednog predsjedničkog kandidata. Zašto se Škoro nametnuo kao “popularni odabir”? S jedne strane, paradoksalno, Škoro se svojom glazbom doista uspio nametnuti kao kritički glas s kojim se identificira značajan dio populacije. Time se pokazuje koliko je iluzorno vjerovati da samo određeni glazbeni žanrovi i njen progresivni politički sadržaj mogu poslužiti kao protestna glazba koja mobilizira publiku – u smislu efikasnosti, Škoro je veći pank od Debelog predsjednika. U smislu sadržaja, Škorine poruke politički su angažiranije od trenutno najpopularnijeg hip-hop izvođača. O genezi takvog stanja pisao je Nikola Vukobratović ovdje prije četiri godine i pokazao kako su tijekom SDP-ove vlasti ranih 2000-ih Škoro i Thompson pogurani kao kritičari aktualne vlasti: “Visokoproducirani pop izravno vezan uz političku agendu opozicije postaje neobična verzija protestne glazbe koja (između ostalog) socijalno nezadovoljstvo agresivnim privatizacijskim i antisocijalnim politikama liberalne vlade kanalizira prema bizarnoj pseudofeudalnoj fantasy-estetici i teorijama zavjere.”
Ma koliko bizarna bila, Škorina glazba i danas uspijeva prenijeti poruku. Vukobratović zaključuje: “U susretu s elitističkim prijezirom i srednjoklasnim nerazumijevanjem dubokog bijesa zbog političkih i ekonomskih neuspjeha vladajućih klasa posljednjih desetljeća, ‘gubitnici tranzicije’ se neminovno okreću barem onim utopijama s kojima se još mogu identificirati, pa čak iako – redovito i uporno – protiv vlastitih interesa i pod krivim pretpostavkama. Visokoproducirana reakcionarna mitologija još nije ni blizu potrošila svoju upotrebljivost u domaćem kapitalizmu.”
Satiričari, pak, imaju potencijal, ali nemaju podršku sustava koja bi im dala stabilnost za rad i širi doseg. NewsBar, vjerojatno najpopularnija politički angažirana satirička skupina, ima internetski medij koji, kao ni drugi srodni mediji, ne može računati na stabilnu i neovisnu financijsku potporu za rad. Na televiziji, pak, NewsBar ne uspijeva dobiti emisiju ni na jednoj od tri velike TV kuće, pri čemu im je HRT dodijelio i ubrzo naprasno ukinuo emisiju Montirani proces zbog – govora mržnje. Trenutno skupina vodi tjednu emisiju Prime Time na kabelskoj televiziji N1 koja nema nacionalnu distribuciju. S druge strane Škoro je imao luksuz podijeliti svoje političke planove s najvećim medijima. Povod za njegovu eventualnu kandidaturu, nakon početnog impulsa u notornoj Bujici, dao je upravo HRT koji je objavio rezultate svog redovnog istraživanja o predsjedničkim izborima: Škoro, koji je u anketu uvršten mada nikad nije slovio kao kandidat, dobio je 9,4% glasova i zauzeo treće mjesto iza aktualne predsjednice Grabar-Kitarović i Milanovića. Ni tjedan dana kasnije za Jutarnji list dao je veliki intervju u kojem je iznio svoje političke ambicije i stavove o gorućim pitanjima. Njegovi su odgovori promišljeni i jasno artikulirani – to nije razgovor sa zatečenim pjevačem koji prvi put razmišlja o kandidaturi, nego s osobom koja je pomno osmislila političku kampanju i uskladila svoju priču s ulogom koju bi trebao igrati kao opcija protiv establishmenta.
Promišljena kampanja
Škoro u odgovorima pažljivo zaobilazi identifikaciju s političarima, strankama i ustaljenim opcijama. Navodi: “Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti.” Eskivira pojmove ljevice i desnice, poziva na njihovo zajedništvo te relativizira njihove razlike, što se proteže na izjednačavanje Bleiburga i Jasenovca. U tom smislu proteže se na desni centar, dakle i birače HDZ-a.
Svoj politički angažman vješto povezuje s činjenicom da je politika sastavni dio zajednice: “Vaditi život iz konteksta politike je nonsens. Ako ja prodajem na tržnici robu, i dođe redar i kaže da više ne mogu prodavati, onda se politika direktno umiješala u moj život. (…) Svi smo u politici. Ja ne ulazim u politiku, ja već jesam u politici. Ali ja u toj politici želim biti odgovoran.” No kad se potpuno izjednače formalna politika i svakodnevica, onda se lako relativiziraju i granice tradicionalnih političkih formi: “Predsjednik se bira izravno i iz te činjenice crpi svoju snagu. Ili jesi ili nisi. I u ovoj situaciji predsjednik ima onoliko moći koliko hoće, koliko se trudi, koliko zna i koliko je ovisan ili neovisan o stranačkoj pripadnosti…” Time se naravno otvara prostor za kritiku i sustava i aktualnih nositelja vlasti koji “nisu” taj kalibar, a ujedno se implicitno obećaju podvizi koji nadilaze realna ograničenja aktualnog sustava.
Naposljetku, ali ne i nevažno, u skoro svakom odgovoru Škoro iznosi neki narodni izraz, mudrost ili anegdotu: “Volim sam piti, sam platiti, sam pasti, sam se dići. (…) ‘Ajmo svi, od lijevog preko centra do desnog puhati u taj rog. (…) Samo budala i mrtav čovjek ne mijenjaju mišljenje. (…) Na parlamentarnim izborima zapravo glasujete za mačka u vreći. (…) Svi koji će teoretizirati o tome kolike ovlasti i prava ima predsjednik zapravo rade ono onako kako to naš narod kaže – mlate nečim po ledini.” Njegova retorika jasno je promišljena tako da bude razumljiva i dopadljiva ciljanoj publici.
Tu su prepoznatljive osobine populizma: odbijanje svih tradicionalnih političkih pojmova (razlikovanje ljevice i desnice, formalne politike i svakodnevne subpolitike…), poziv na zajedništvo i prikaz sebe kao hrabrog malog čovjeka iz naroda koji samo preuzima odgovornost. No unatoč trudu – odnosno, upravo zbog tog truda – Škorini odgovori ne djeluju istinito. Prepomno su osmišljeni i predosljedno izvedeni da bi bili autentični. Trudi se prikazati kao čovjek van establishmenta koji nudi alternativu, ali on je jedan od moćnih ljudi u državi koji je inteligentno, ali proračunato procijenio da ovaj put svoje političke ambicije neće ostvariti kao HDZ-ovac, nego kao protivnik HDZ-a. Hoće li mu strategija uspjeti i koliko će ga daleko dovesti? Vjerojatno ćemo saznati na predsjedničkim izborima: osoba koja tvrdi da će se kandidirati jer “nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene” – već je u izbornoj trci.
Škorina retorika može biti primjer kako se mogu koristiti tehnike popularne kulture da bi se etablirao kao simpatičan i legitiman politički kandidat. U tom smislu vjerujem da se Škoro svojim nastupom i statusom izdvaja od trenutnih snaga desnice van HDZ-a i da bi zaista mogao postati politički faktor. Netko bi se mogao zapitati zašto ljevica nema svog Škoru, odnosno zašto se lijevi kandidati ne potrude promisliti svoju retoriku i popularizirati svoju kampanju. O retorici bi se dalo raspravljati, ali nemojmo se zavaravati – Škoro trenutno ima resurse i logističku podršku koje mnogi drugi kandidati (pogotovo ljevice) nemaju. Na kraju ipak nije bitno tek kako pjevaš i koje viceve pričaš – ne možeš napuniti Poljud ako nemaš pristup stejdžu.