Posljednji trend straha od islamizacije Bosne i Hercegovine očituje se u govorima o islamskom turizmu te zaljevskim ulaganjima u nekretnine. No, ako se stvar sagleda iz političko-ekonomske perspektive, jasno je da kapital dolazi tamo gdje su sazreli društveni uvjeti za njegovo oplođenje.
Negdje taman u ova doba prije točno godinu dana, baš prije nego će početi turistička sezone na Zapadu, britanski dnevni list Guardian svrstao je obnovljeni dio pruge Ploče–Sarajevo na popis ”najatraktivnijih” željezničkih linija na svijetu. Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine su upravo završile rekonstrukciju pruge od Čapljine do Sarajeva napokon zamijenivši dotrajale prijeratne vagone novima, španjolskog proizvođača Talgo. Guardian se nije bavio detaljima nego u kratkoj crtici samo prekrstio prugu u Mostar–Sarajevo jer zapadni turisti za drugo niti ne znaju. Nekoliko mjeseci nakon, uočio sam na istoj liniji iz smjera Sarajeva dezorijentirane australske i korejske turiste kako pokušavaju skontati na koju stranu vagona trebaju sjesti da bi vidjeli te atraktivne krajobraze koje je promovirao Guardian, a onda, bit će, prenio i dodatno nakinđurio kreativni desk globalne turističke industrije. Kako god bilo, premještali su se Australci i Koreanci više puta po tom vagonu, a nekako su se najviše uskomešali negdje oko Tarčina da bi uslikali vijadukt koji se inače, puno bolje vidi s ceste, nego s pruge. No za razliku od naših Australaca i Koreanaca pogubljenih po Talgo vagonima željnih bosanskog zelenila i hercegovačkog kamena (sic!), netko puno pametniji se sjetio na zelenom brežuljku koji se nalazi tik uz magistralni put M17 s kojeg puca instagram pogled na tarčinski vijadukt, izgraditi novo ”atraktivno” naselje.
I to je tek jedno od sličnih koji su se nanizali u općinama oko Sarajeva posljednjih nekoliko godina. Ako vas neki čudni putevi mazohizma odvedu do toga da idete guglati ta mala mjesta poput Raštelice, spomenutog Tarčina (Općina Hadžići) ili Bradine (Općina Konjic), onda će vam se prvo ukazati promo-videa koja mjere udaljenost ovih lokacija od glavnog grada, prometnu povezanost i infrastrukturu da bi na kraju fino ocrtala teritorij i raspoložive dulume zemlje. A kao gratis vam se nude dodatni prirodni-instagram resursi poput izvora, potoka i šuma. O čemu se ovdje radi i zašto su ova sela u široj okolici Sarajeva postala hit i to ne samo za instagram selfije nego i za masovnu izgradnju naselja čije cijene i izgled svakako ne odgovaraju ni potrebama ni kupovnoj moći ljudi u ovim krajevima?
Općine feudi
Iako se u Bosni i Hercegovini već unazad par godina javno govori o rasprodaji ”bosanskog grunta” arapskim investitorima, opet su se tek novinari Žurnal.info jedini dubinski bavili ovom temom i odgovorili na naše inicijalno pitanje. Još 2017. godine u svojem ciklusu Afera TV, Žurnal je istraživao vezu između turističkog booma Bosne i Hercegovine u arapskim zemljama, odnosno preciznije zaljevskim naftnim monarhijama, i cvjetanja nekretninskog biznisa u kojem je onaj tarčinski primjer s početka priče tek jedna cvijetka. Naime, u općinama Kantona Sarajevo posljednjih nekoliko godina se otvorilo na stotine firmi (prema podacima koje je objavio Žurnal: 90 u Općini Visoko, 250–300 u Općini Ilidža) koje posreduju u kupoprodaji zemljišta ili nekretnina budućim vlasnicima ili mešetarima iz zaljevskih zemalja. Paralelno su izgrađena ili se planiraju graditi naselja i hoteli, i to najviše u općinama oko samog glavnog grada: Hadžići, Vogošća i Ilidža.
Scenarij je vrlo jednostavan. Investitor, koji je zapravo mešetar nekretninama, prvo zaobilazi zakon koji mu zabranjuje da kao fizička osoba bude vlasnik zemljišta odnosno građevinskog objekta u Bosni i Hercegovini (s većinom zemalja iz Perzijskog zaljeva ne postoji sporazum koji to omogućuje) i osniva pravnu osobu – odnosno firmu koja mu daje za pravo da bude vlasnik zemljišta. Zato je po ovim bosanskim općinama posljednjih nekoliko godina nekretninski biznis buknuo, što se da primijetiti jednostavnim prolaskom glavnom ilidžanskom prometnicom. Jasno, to nije slučaj u svim općinama nego upravo u onima koje prati glas da su sklone žmirenju na razni tip marifetluka, a zbog nedostatka drugih resursa i ekonomskih grana, voljne su izravno prodavati općinska zemljišta zaobilaženjem tuceta zakona i pravila, poput nacionalne spomeničke zaštite ili zabrane gradnje u vodozaštitnim zonama. Pritom, do izražaja dolazi sva nefunkcionalnost središnje države, entiteta i kantona kao i njena teritorijalno-pravna fragmentiranost koja se u ovom slučaju maksimalno iskorištava. Naime, općinskim čelnicima to osigurava gotovo feudalnu ulogu. Kao gospodari nad zemljištem i GUP-ovima, povezani u različite klijentelističke mreže, omogućuju nekretninskom biznisu da bez puno obzira ostvari svoj cilj koji je u velikom broju slučajeva preko ruba zakona: od osnivanja fiktivnih firmi, zlouporabe u kupoprodaji i prijenosu vlasništva do izgradnje bez dobivanja urbanističkih suglasnosti.
Kulturni argument
U tom kontekstu je načelnik Ilidže Senaid Memić isplivao kao najglasniji medijski zaštitnik arapskih investitora. Pod plaštom vješto odabrane kulturne argumentacije cijelog slučaja, Memić je skrio upravo vlastitu ekonomsku korist, kao i korist malobrojne lokalne i stranačke elite kojoj pripada. Masovno osnivanje nekretninskih firmi i izgradnja naselja, od kojih su neka i zatvorena (tzv. gated communities), nije prošlo bez reakcije medija i javnosti u Bosni i Hercegovini. Manji broj je, ne treba okolišati, doista bio rasistički, dok je većina tek ostala u modusu opreza i (opravdanog) suverenističkog straha. Dio tih javnih reakcija i osjećaja se da objasniti poslovičnom ksenofobijom ili nepovjerenjem u strance i došljake, a dio je bio i politički artikuliraniji kroz sliku prodaje djedovine, teritorija, države, a u krajnjem izvodu i bošnjačke nacije. Memić je to kao svaki bistar općinski šef primijetio i iskoristio u svoju koristi. Sav taj spektar reakcija sveo je jednostavno na islamofobiju koristeći to kao kontraargument u svakom pokušaju da se dovede u pitanje njegovo upravljanje općinom i očiti privatni interesi u priči oko arapskog nekretninskog booma. Na svaku takvu insinuaciju, spreman odgovor je bio: vi ste islamofob. Pa makar bili i muslimanka. U nekoliko slučajeva slijedio je i drugi set povezanih tropa poput prevladavajućeg socijalističkog mentaliteta, lijenosti, moralne i obrazovne degradacije stanovništva, napose mladih.
Kako u Bosni i Hercegovini sve ima svoje tri strane, tako je i ova priča dobila svoju srpsku i hrvatsku dimenziju. Politički čelnici ovih etničkih korpusa su turističke posjete Arapa i njihov nekretninski biznis po bosanskim općinama odmah povezali s planskim naseljavanjem, promjenom demografije i kulture Bosne i Hercegovine što je samo dodatni razlog da se od nje odcijepe ili dobiju autonomiju. Daleko od toga da želim umanjiti političku i globalnu dimenziju ove priče, ali nekako mi se čini da je Arapima iz Zaljeva ustroj BiH i njihova uloga u tom ustroju nije bila ni na kraj pameti prije nego su se upustili u kupovinu gruntova, duluma, šumskih proplanka i izvora. Hoću reći, islamofobija i islamizam, tu su tek manje bitan dio priče.
Užasi turizma
Jedna od slika koja je obišla medije prošle godine prikazale je arapske turiste kako obavljaju namaz (molitvu) na jednoj od ledina u katoličkom turističkom središtu Međugorju što je izazvalo opće zgražanje lokalnog stanovništva. Kod mene je izazvalo sarkastičan podsmijeh jer je to prije svega bila tipična slika turizma. Tek jedan od izraza turističke nesmotrenosti, neobzirnosti i sebičnosti kojoj svjedočimo svakodnevno, pogotovo u Hrvatskoj koja je svoju ekonomiju isključivo svela na turizam, što se tek na prvi pogled čini manje okrutnim od ovog nekretninskog bosanskog. A poanta suvremenog turizma je da u što manje vremena doživite što više i da vas pritom boli briga za život lokalnog stanovništva, kulturu svakodnevice i povijest, osim ako nisu lijepo stilizirani u kratku, slatku i fikcionalnu priču. Isto je sa zaljevskim turistima koji nisu tu došli da mijenjaju demografsku sliku ili dodatno islamiziraju onaj dio Bosne koji je već muslimanski (sic!). On se dodatno islamizira već duži niz godina i nekim drugim kanalima. Njih, zapravo, nije briga za nas – osim ako smo čistači, vratari ili konobari. Onda im se briga svodi na želju da obavimo što više posla za što manji iznos! Drugim riječima, ovdje je slučaj tek o novoj srednjoj klasi koja je došla do te razine prihoda da mogu biti sebični turisti ljeti u nepoznatoj (dijelom) muslimanskoj zemlji koja nije pustinja. Naravno, Bosna i Hercegovina im je izbor jer je religijski aspekt, odnosno kulturna specifičnost, i dalje bitan dio svakodnevnog života u društvima u kojima se nije dogodila sekularizacija, pa samim tim vide BiH kao destinaciju u kojoj je ”lakše” provesti ljetne praznike. Pritom je kupovina nekretnine u jeftinoj zemlji sa jeftinom radnom snagom koja će održavati te posjede dok oni nisu tu dodatni dio isključivo ekonomske računice.
Drugim riječima, islam ili tobožnji islamski turizam je tu tek fusnota koja možda nekad može postati dio glavnog teksta, ali zasad je tek priča o neoliberalnoj devastaciji na europskoj periferiji. Arapski investitori bez realnih investicija se nisu pojavili u Kaknju u kojem postoji kakva takva industrija, iako je jednako zelen ili muslimanski kao Ilidža ili Vogošća. Pojavili su se tamo gdje je ekonomska struktura takva da ne postoji proizvodnja, a zemlja je jedini resurs koji još nije iskorišten i da ga se lako i na relativno brz način prevesti u rentijerski resurs, odnosno u turizam. A na tome da su Sarajevo sad ”opkolili” resortovi i gated communities zaljevske srednje klase, treba prije svega zahvaliti bošnjačkoj političkoj eliti i višoj klasi koja je prva inaugurirala takav tip naselja – za sebe.