Kraj prošlog tjedna trebala je obilježiti otkrivena politička prošlost, ali i sadašnjost, europarlamentarke Ruže Tomašić. Međutim, nije. Mejnstrim mediji su uglavnom prenijeli otkriće tjednika Novosti, ali zapravo ozbiljnijih reakcija, pogotovo iz političkih krugova, nije bilo. A otišla je Tomašić puno dalje od kolega ili konkurenata s ekstremne desnice. I postavila nove okvire u normalizaciji ustaštva.
Podsjetimo ukratko. Novosti su otkrile da je Tomašić 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća sudjelovala u ustaškim ceremonijama u Kanadi te se okušavala i u pisanju ustaške poezije. To nije bilo posebno čudno s obzirom na okružje u kojem je odrastala. Ali ono što jest, barem donekle, začudilo je današnji stav Tomašić prema toj epizodi. Naime, ona je se ne odriče. Preciznije, donekle je prilagodila stavove jer tada još nije mogla čuti suprotnu stranu. Nije ju imenovala, ali valjda misli na antifašiste. U čemu se očituje prilagodba stavova? Pa Tomašić odvaja ustaški pokret od tzv. NDH u kojoj su se dešavali zločini. Ali i te zločine relativizira jer je bio rat.
Uglavnom, krajnja je bilanca sljedeća: prema Ruži Tomašić, hrvatskoj europarlamentarki s najviše osvojenih preferencijalnih glasova, ustaše su načelno dobre osim u periodu kad su bile na vlasti: od 1941. do 1945. Prije i poslije je sve okej, samo su htjeli samostalnu hrvatsku državu. Tomašić ne predstavlja veliki problem u toj argumentacijsko-povijesnoj vratolomiji što je tzv. NDH bila onakva kakvom su je ustaše i najavljivale prije nego su ju im Nijemci i Talijani poklonili. A i činjenica da su “problematični” jedino u periodu dok su mogli provoditi politike dovoljno govori o zasadama tih politika.
I normalno i subverzivno
No, nije ovdje bitna sama periodizacija ustaškog pokreta koje se drži Tomašić u obranu svojih uvjerenja. Ideološki i šire društveno je bitno što ona ne poseže za dva pomoćna argumentacijska alata za kojima posežu svi suvremeni, barem oni relativno politički relevantni, branitelji ustaštva. A ta dva alata su antikomunizam i Domovinski rat kao neprijeporne osnove današnjeg društva. Ili pojednostavljeno: ako su ustaše antikomunisti onda su i oni, barem djelomično, legitimna politička opcija. Ako je u Domovinskom ratu bilo formacija koje su se borile pod ustaškim obilježjima, onda su ustaše, barem djelomično, legitimna politička opcija.
Tomašić je, dakle, otišla korak dalje. Ruža vozi bez ruku: uopće se nije oslanjala na te pomoćne alate već je legitimaciju ustaškog pokreta tražila u njemu samom. Dakako, ti su alati već toliko u upotrebi da su odradili svoje i da su otvorili prostor za drskije interpretacije povijesti, ali Ruža Tomašić je nonšalantno zakoračila u tom smjeru. I nije da nije bilo neočekivano, samo se čekalo tko će prvi. Pravo pitanje je što stvara društvenu i političku atmosferu u kojoj takvi pogledi na povijest imaju svoje legitimno mjesto. Odgovor je vrlo jednostavan: sadašnjost i budućnost. Sve je očitije da je projekt samostalne Hrvatske u najmanju ruku neuspješan i da se ne vidi kako bi se mogao spasiti. Iako se u takvoj formulaciji rijetko postulira, konsenzus je očit, makar svatko imao drugog krivca: korupciju, tajkune, HDZ, državu kao takvu, Srbe, komuniste, ove, one…
A u takvom okviru zatvaranja budućnosti, desnici preostaje radikalizacija na temelju razbijanja tabua iz prošlosti. Možda je problem što nismo radikalni kao 1941. Kako se politički prostor guši, čirevi pucaju. I stječu auru subverzivnosti. Razni su analitičari odbacili tu dimenziju subverzije, pogotovo među mladima, tvrdeći da ne može biti riječi o subverziji kad i vladajući toleriraju ustaštvo u vidu, na primjer, financiranja raznih časopisa i spomenika poginulim ustaškim vojnicima. Međutim, riječ je o “gradacijskoj subverziji”: oni na vlasti (čitaj: HDZ) se samo prave, a mi smo autentični. I zato upravo i podrška takvim stremljenjima raste: doslovno je legalna i normalizirana, a i dalje nosi auru subverzije. I tu je priču Ruža Tomašić samo dodatno zapečatila.
I ne treba zbog toga automatski uspoređivati današnju Hrvatsku s tzv. NDH. To bi u prvom redu bila uvreda za žrtve te tvorevine. Valja raditi na otvaranju budućnosti s drukčijom i naprednijom subverzivnom dimenzijom u ponudi.