Zemlje istočne Europe našle su se na vrhu ljestvice rodne ravnopravnosti na akademskim institucijama, a koju je po prvi put počelo mjeriti jedno od najprestižnijih europskih sveučilišta – ono u Leidenu. Osim istočnoeuropskih sveučilišta predvodnici rodne ravnopravnosti su i neka južnoamerička. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature.
Ova kategorija po prvi put je uvrštena u tradicionalno Leidenovo istraživanje učinaka pojedinih sveučilišta mjerenih kroz bibliometriju, odnosno broj objavljenih znanstvenih istraživanja. Nova kategorija – rodna ravnopravnost – mjeri se prema udjelu ukupno objavljenih znanstvenih radova kojima su autorice žene (gleda se autorstvo).
Rezultati pokazuju da udio ženskih autora u globalnoj proizvodnji znanstvenih radova iznosi tek 30 posto. U periodu od 2014. – 2017. godine europska su sveučilišta imala nešto veći broj radova koje su objavile žene nego ona u Sjevernoj Americi, a najniže su rangirana mnoga azijska sveučilišta (uzrok tome možda je metodologija – rod se određivao pripisivanjem imena određenom rodu, što je bilo dosta teže za prepoznati u azijskim imenima). Najviše rangirano sveučilište je Medicinski fakultet pri Sveučilištu u Lublinu u Poljskoj, gdje su 56 posto znanstvenih radova objavile žene.
Kokoš, jaje ili socijalizam?
Dominacija istočnoeuropskih i južnoameričkih fakulteta u rodnoj ravnopravnosti nije ništa novo, novi rezultati u skladu su s brojnim prethodnim istraživanjima. No, umjesto socijalističkoj tradiciji, gdje su kvote za rodnu ravnopravnost bile najnormalnija pojava, zapadnjaci jednostavno čini se nikako ne mogu sagledati “Istok” kao regije koje im na neki vrijednosni način mogu komparirati. Stoga umjesto da se rezultati promatraju s obzirom na realne historijske okolnosti koje su dovele do objektivnih društvenih napredaka, zapadnjaci ostaju lojalni svojoj ideologiji u kojoj je istok jednostavno nešto primitivno, stoga su i ovakvi rezultati sigurno rezultat niskih plaća na sveučilištima u tim zemljama, što je muškarce odvuklo u privatni sektor, gdje su honorari izdašniji. To se tumačenje savršeno uklopilo u postojeću paradigmu: pitanje ravnopravnosti spolova na radnom mjestu tumači se kroz pitanje da li se ženama visoke i poželjne društvene pozicije otvaraju devalvacijom te pozicije (primjer, ravnateljice svih zagrebačkih kazališta u trenutcima vrhunca nedavne ekonomske krize bile su žene, što nije bio slučaj nikad ranije) i slabljenjem plaćanja tih pozicija, ili te pozicije postaju lošije plaćene nakon što na njih dospiju žene.
I zaista, korelacije između te dvije varijable dovoljno su snažne i neovisno puta potvrđene da je to faktor kojeg svakako treba uzeti u obzir, međutim, metodologija postaje deficitarna kad se u nju uključi prozapadnjačka ideologija koja ne dopušta drugačije analize. Možda je istina nešto kompleksnija: visoki udjeli ženskih znanstvenih radova nekada su – barem u socijalističkim zemljama – bili još i veći. Njihov se pad počeo događati s raspadom socijalističkog bloka i ukidanjem kvota, da bi onda ponovno počeo rasti s počecima raznih ekonomskih kriza.
Tko zna što nam je još sve taj “nerealni” socijalizam donio a da uopće ne priznajemo njegove zasluge?