Sjeverna Makedonija i Albanija ulažu sve svoje napore ne bi li postale punopravnim članicama Europske unije. Međutim, politička situacija u zajednici zemalja se sve brže mijenja, a s njom postaje neizvjesna i budućnost cjelokupne ideje.
Sada je svima jasno da je Europska unija u dubokoj krizi. S komplikacijama tokom Brexita i porastom podrške krajnjoj desnici u nekoliko zemalja članica, pred Unijom se nalaze turbulentne godine. Iako te teškoće neće uništiti Europsku uniju, promjenjivi politički kontekst u Europi može ju potaknuti na drugačiji aranžman koji bi mogao proizvesti različite politike. A promjena će najvjerojatnije biti usmjerena na povećani suverenitet država članica, a ne na povećani federalizam.
Dvije balkanske zemlje trenutno izravno pogođene turbulencijama unutar EU su Sjeverna Makedonija i Albanija koje očajno čekaju odluku o određivanju datuma početka pretpristupnih pregovora. To je trebalo biti objavljeno u junu ali se odgodilo. Novi datum se očekuje u oktobru. Dvije države članice čije mišljenje pri donošenju ove odluke ima najveću težinu su Njemačka i Francuska – glavna pokretačka snaga Unije. Budući da je donošenje odluka o proširenju Unije podijeljeno između birokratske mašinerije Bruxellesa i nacionalnih vlada, upravo Njemačka i Francuska sve više preuzimaju vodeću riječ pri definiranju politika proširenja. No, razlike u pristupu pitanju proširenja između starijih i novijih zemalja članica Unije stvaraju sve veći rascjep, a bliska budućnost Sjeverne Makedonije i Albanije uglavnom leži u rukama njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Europska komisija još je jednom preporučila otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, baš kao što je činila i prethodnih godina, no ovaj put njeni napori, čini se više leže u poticanju država članica da glasaju za otvaranje pregovora i odrede datum za obje zemlje. Juncker, Mogherini i Hahn posljednjih nekoliko mjeseci ustraju na tome da su te zemlje izvršile svoje obaveze te kako je sada na Europskoj uniji da donese očekivanu odluku. No, u neočekivanom smjeru, njemačka kancelarka Angela Merkel bila je skeptična oko davanja suglasnosti za početak pregovora. Iz nedavne rasprave u Bundestagu, postalo je očito da će Njemačka odluku o zelenom svjetlu za početak pregovora o pristupanju EU donijeti najranije u septembru. Takva promjena stavova Njemačke objašnjiva je tek promatranjem internih procesa u EU, tim više ako se u obzir uzme da se ranije zalagala za politiku proširenja, suprotno izraženoj namjeri Francuske da se početak pregovora odgodi.
Prioritet: unutarnja politika
Emmanuel Macron, francuski predsjednik koji je stupio na dužnost s aurom europeizma i izraženim političkim ciljem da spasi ideju ujedinjene Europe, u više je navrata izražavao skepticizam da će dvije zemlje uskoro dobiti datum otvaranja pregovora. Takvo stajalište, nesumnjivo proturječno njegovim ranijim izjavama o spašavanju ideje ujedinjene Europe, može se objasniti u smislu unutarnjih političkih zbivanja u Francuskoj, gdje se predsjednik suočava sa, sada već dugotrajnim, prosvjedima Žutih prsluka, ali i porazom od ekstremno desne stranke Marine Le Pen na nedavno odražnim europskim izborima. Sličan razvoj događaja zabilježila je i Njemačka gdje su demokršćani aktualne kancelarke Angele Merkel pretrpjeli velike gubitke što je možda je nagnalo njemačku vladu da promijeni stav o smislu proširenja EU.
Problemi Europske unije sve se češće koriste za političke manevre na razini nacionalne politike, a dobar primjer su migracije. To postaje standardna praksa u brojnim državama članicama, a posebno u Njemačkoj i Francuskoj. Tendencija je proeuropskih stranaka da se odreknu politika i praksi EU ukoliko im takvo nešto može pomoći da ostanu na vlasti u vlastitoj zemlji. Takva politika dovodi do obrnutog procesa od željenoga: naime, dodvoravajući se sve desnije orijentiranom raspoloženju birača, ovakve stranke zapravo završe glasajući za desne politike na razini EU. Ako Njemačka i Francuska zaustave proces proširenja Unije na Sjevernu Makedoniju i Albanijom bojeći se daljnjeg rasta desnice, na vlastitu štetu, pardoksalno proizvode upravo one učinke koje žele izbjeći – porast desnice, a uza sve to događa se i umješno odustajanje od pojedinih političkih vrijednosti.
Europski jaz
Takva praksa dodatno povećava jaz između država članica i samih tijela Europske unije. Procesom proširenja upravlja Komisija razvijajući odnose sa zemljama kandidatkinjama i pomažući im u ispunjavanju kriterija koje Komisija evaluira i na temelju čega potom preporučuje daljnje korake. No, Njemačka i Francuska u posljednje vrijeme teže tome da same preuzmu ove ovlasti Komisije te da nametnu dodatne, vlastite procjene i buduće korake. Nema sumnje da je to ocjenjivanje od država članica usko povezano s domaćim političkim potrebama i interesima. Suprotstavljajući se stavu briselskog birokratskog menadžmenta, vlade Njemačke i Francuske u Uniji učinkovito odrađuju posao kojeg desničarske stranke također ciljaju raditi u nacionalnim zemljama – boriti se protiv politike Bruxellesa u korist onih nacionalnih.
Umjesto da stremljenja desnih političkih grupacija u svojim zemljama približavaju mejnstrimu, sadašnje vodstvo Njemačke i Francuske trebalo bi poduzeti korak naprijed u imenovanju ranijeg datuma za početak pristupnih pregovora za Sjevernu Makedoniju i Albaniju. S obzirom na ubrzane političke promjene u EU, ostaviti ove balkanske zemlje izvan Unije, zapravo znači činiti uslugu svojim radikalno desno orijentiranim oponentima. Ako u bliskoj budućnosti te stranke postanu dijelovima vladajućih koalicija, a balkanske zemlje zaglave na listi čekanja, politika proširenja će najvjerojatnije biti zaustavljena.
Opća tendencija podrške pridruživanju Europskoj uniji u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji može se protumačiti kao žudnja političkih i poslovnih elita da se pridruže neoliberalnoj infrastrukturi kakva je Europska unija danas. Analiza usmjerena na ekonomske aspekte pridruživanja čak bi ponudila argumente protiv pristupanja toj nadgradnji kapitalističkih tržišnih interesa. Uostalom, zemlje susjedne Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, a koje su već članice EU, platile su visoku cijenu pristupa u društvenim posljedicama zbog operacija kapitala na periferiji jedinstvenog tržišta, na primjer Grčka. Tokom ozbiljne ekonomske krize u koju je prije devet godina upala ta zemlja razvio se pokret koji se zalagao za to da Grčka napusti eurozonu. Ipak, usprkos poteškoćama s kojima se susrela ova susjedna zemlja, Albanija i Makedonija i dalje ne odustaju od pristupanja Uniji. Što pokreće želju tih zemalja da se pridruže EU i zašto je razina podrške toliko visoka?
Balkanski prioritet: stop izolaciji
Izbjegao bih ovdje otvoriti teoretsku raspravu o načinu ideološke reprodukcije dominantnog ekonomskog modela kroz pojedinca i kolektiv. Umjesto toga, ukratko bih istaknuo neke aspekte svakodnevnog života građana Sjeverne Makedonije i Albanije u odnosu na Europsku uniju. Kao i u drugim zemljama članicama dok su bile u statusu kandidatkinje, pitanje slobodnog prelaza granica i i imigracijske politike Unije izrazito su bitne. Primarno zbog toga što djeluju restriktivno, isključivanjem i zabranama. Pravo na pristup Šengenskoj zoni za građane Makedonije i Albanije regulirano je ograničavanjem vremena i svojstva boravka. U vrijeme ubrzanog protoka informacija, ti su građani suočeni s proturječjem da su dio europskog razvoja kroz IT usluge i tržište, ali s druge strane ograničeni su na sudjelovanje u bilo kojem drugom svojstvu od onoga kratkoročnog posjetitelja. S obzirom na činjenicu da se projekt Europske unije proširio na veliki dio europskog kontinenta, isključivanje Balkana iz ovog projekta proizvelo je dugotrajnu frustraciju zbog izolacije.
Suprotno zatvaranju francuske i njemačke vlade u nacionalne granice, balkanske se zemlje otvaraju na van, trošeći sve više energije na međunarodne odnose i diplomaciju, pritom nerijetko zanemarujući unutarnju politiku, a posebno njezine socijalne, zdravstvene i obrazovne resore koji na kvalitetu života građana imaju znatniju izravnu i svakodnevnu ulogu. Umjesto da se usredotoče na unutarnje reforme, sredstva tih zemalja usmjerena su na lobiranje i zagovaranje prema njemačkim i francuskim dužnosnicima. Primjerice, Sjeverna Makedonija je izdvojila sve svoje institucionalne resurse kako bi prihvatila Prespanski sporazum o promjeni imena zemlje, namjerno zaustavivši sve druge društveno relevantne unutarnje politike.
Na njemačkoj i francuskoj vladi je da konačno uzmu trezveni pristup perspektivi proširenja Sjeverne Makedonije i Albanije. Svjedočeći nagloj promjeni pozicija Marine Le Pen, koja se inače zalagala za Frexit, u korist pandesničarske europske politike koja bi počivala na savezu s istomišljenicima u Italiji i Mađarskoj, Makedonija i Albanija možda bi bile mudre kada bi svojim poteškoćama također pristupile internacionalizacijom i udruživanjem s progresivnim strujama.
S engleskog prevela Andrea Milat