Hrvatski sindikati uspjeli su izboriti zakonske uvjete za raspisivanje referenduma o vladinoj mirovinskoj reformi. No posljednji sukob samo je dio dugotrajnog problema mirovinskog sustava o kojem u velikoj mjeri ovisi i budućnosti ove zemlje.
Pravo na penziju nekako nije baš sukladno kapitalizmu. Obrni, okreni jedno se jednostavno ne da uklopiti u drugo, održiva se mirovinska formula ne uspijeva postaviti u nas već trideset godina, rezultat čega su sve bjednije mirovine, sve veća pauperizacija ljudi treće životne dobi i sve izraženije diskrepancija u primanjima među samim penzionerima (povlaštene u odnosu na radničke). Zapravo sve su to boljke s kojima se mirovinski sistem u nas suočava od samih početaka nezavisne države.
Zadnje akcije na tu temu poduzela su tri sindikata (Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Matica hrvatskih sindikata), koje su na prelasku travnja u svibanj ove godine provele i uspjele prikupiti preko 740.000 potpisa za referendum nazvan “67 je previše”, što je više nego dovoljno da se referendumskim pitanjem preispitaju, da ne kažemo, ponište neke od važnih elemenata mirovinske reforme od prošle godine, vođene pod palicom ministra rada i mirovinskog osiguranja Marka Pavića.
Podsjetimo, referendumska inicijativa usmjerena je na sljedeće četiri točke: povratku dobi za odlazak u mirovinu sa 67 na 65 godina, na smanjenje penalizacije prijevremenih mirovina (muškarac koji ide pet godina ranije u mirovinu, prema Pavićevoj reformi bio bi kažnjen s 18 posto manjom penzijom, a prema referendumašima bi to trebalo biti 12), na onemogućavanju podizanja dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu na 61 godinu te produljenju prijelaznog razdoblja za izjednačavanje uvjeta za mirovinu žena i muškaraca.
Ono što se referendumskom inicijativom nije obuhvatilo jest pitanje privatizacije mirovinskog sustava, odnosno uvođenje drugog kapitaliziranog stupa te nekontrolirano bujanje dijela povlaštenih mirovina koje prijeti da izjede samu supstancu.
Velika pljačka penzija
Zanimljivo je da ni sam aktualni resorni ministar, kao ni njegova stranka, zapravo uopće više nije siguran u uspjeh tog, od strane vanjskih čimbenika kao što je Svjetska banka i domaćih joj laudatora, naširoko propagiranog drugog stupa, dakle onog dijela naših mirovina oko kojega bismo se trebali, tobože, sami pobrinuti ravnajući vlastitim sredstvima u privatnim fondovima. Stoga je dopustio u recentnoj reformi (odnosno u jednom od osam reformskih zakona), da se u određenom razdoblju oni osiguranici koji nisu dovoljno kapitalizirali sredstava u tom stupu vrate u prvi, međugeneracijski solidarni stup i da tako smanje rizik od premale mirovine, odnosno da mirno spavaju i ne misle kako fondovski menadžeri igraju s novcima osiguranika i diverzificiraju rizik na prihodovnoj strani fonda, kako se stara dobra špekulacija danas eufemistički naziva. Libertarijanska desnica, skupa s naklonjenim joj medijskim ešalonom, na sve to se, očekivano, digla na stražnje noge i ne prestaje hejtati ministra da renacionalizira mirovine, da etatizira mirovinski sustav, da nas vraća u socijalizam, itd.
S druge strane, gotovo pa je razumljiv strah običnih ljudi od vođenja mirovinskog fonda od strane HDZ-a i njegove stranačke države, koji se tim poslom “proslavio” u devedesetima, kad je “maznuo” nemale pare umirovljenicima, kasnije godinama odbijao provesti odluku Ustavnog suda da novce vrati umirovljenicima, a sam fond manje-više tretirao kao stranački bankomat. Takvih se doista valja bojati. Podsjetimo u tom smislu i još se jednom gorko zajedno nasmijmo makinacijama s mirovinskim fondom tih godina.
Najprije se mislilo da će se privatizacijom s početka devedesetih godina prošlog stoljeća mirovinski fondovi napuniti u dovoljnoj mjeri da iznesu i tranzicijski i ratni period. Ispostavilo se da se nisu, jer su stranačke ralje bile nezajažljivije. Onda je 1993. godine, u vrijeme kad se činilo da je vrag odnio šalu, kad je ratna sreća bila varljiva, a kriza na vrhuncu, Valentićeva vlada, s ciljem suzbijanja hiperinflacije, zamrznula plaće i mirovine, a ove potonje nakon dviju korekcija, takvima ostavila narednih nekoliko godina, što je penzionere bacilo na koljena od čega se ta populacija ni do danas nije oporavila.
Šatorom za privilegije
Samo nije jasno zašto onda i dalje glasaju za HDZ! Vrhunac prevare je bila “hrvatska indeksacija” u te dvije korekcije, odnosno usklađivanje penzija, ali ne kao što treba prema bruto plaći, nego prema netu. Hilariozno! A još pride platne su se liste tada dodatno obilato krivotvorile, o evaziji davanja da ne pričamo. Međutim, ovo su drumsko razbojništvo (ukupno je bilo riječi o deset milijardi i 252 milijuna kuna) umirovljeničke udruge ipak primijetile, vladu tužile Ustavnom sudu i 1998. dobile presudu, da bi neisplaćene penzije po pravorijeku počeli dobivati tek u doba Kukuriku koalicije, jer se HDZ, kako rekosmo, opirao provođenju presude. Sitnije makinacije i krađe iz mirovinskog fonda u slučajevima prodaje Večernjeg lista ili Croatia osiguranja (ovo potonje je ipak bio samo neuspio pokušaj), nećemo ni spominjati.
Što se tiče povlaštenih mirovina, e u to se osinje gnijezdo tek nije smjelo dirnuti, kako onda tako ni danas, jer bi se inače doslovno riskirao građanski rat. Ponešto ozbiljnije namjere da se tu nešto promijeni načinio je ministar branitelja u drugoj esdepeovoj vladi Fred Matić. Osim što je obznanio registar branitelja Matić je krenuo u razdvajanje radničkih mirovina i onih povlaštenih te najavio da će se i braniteljske usklađivati prema životnom standardu. Dakako, da je jutro kasnije dobio braniteljsku oporbu pod prozorima Ministarstva branitelja koji se iz šatora u zagrebačkoj Savskoj nisu makli sve dok na Matićevo mjesto u hadezeovskoj vladi nije zasjeo ministar Tomo Medved i ispunio sve mokre snove braniteljske populacije. Stoga ni u sindikalnim zahtjevima, a bogami ni u oporbenim nema ni spomena o utegu zvane povlaštene mirovine. Možda nešto misle dogovoriti ispod stola.
Kad smo već kod današnje oporbe samo da napomenemo da tamo po ovom pitanju vlada posvemašnja šizofrenija. Dojučerašnji ministar rada i mirovinskog osiguranja Mirando Mrsić, koji je to radio u vladi jučer politički reaktiviranog Zorana Milanovića, bio je upravo taj koji je uveo rad do 67 godine, te koji je udario temelje današnjim reformama. Da ne spominjemo da je upravo Račanova vlada, kad smo već kod SDP-a i njegovog vječnog sekundiranja najrestriktivnijim reformama u nas, godine 2002. uvela trostupčani mirovinski fond, odnosno djelomično ga privatizirala. Stoga danas krajnje licemejrno zvuče Mrsićeve žalopojke oko Pavićeve reforme, a također nije ni jasno čemu se on zapravo protivi kad je prvi on bio taj koji je ne samo nagovijestio nego i konkretno uveo mjere oko kojih se sada lome koplja.
“Srebrna ekonomija”
Stvari stoje loše i to već jako dugo, i prema drugim kriterijima. Mirovinci već sad uzimaju trećinu budžeta, dakle oko 40 milijardi kuna, struktura punjenja mirovinskog fonda je također loša, od radničkih kontribucija popuni se tek nešto preko 55 posto, a sve ostalo ide iz prihoda opće države, dakle stvar je visoko fiskalizirana. Nadalje, populacija nam je sve starija, mladi, kao što se zna, sve više odlaze van, a u penziju stižu baby boomeri, najbrojnija poslijeratna generacija. Također, mirovine su izrazito niske, posebno one radničke, i trenutačno iznose 38 posto od plaća. Kad se to usporedi sa 70 posto od plaće koliko je penzija iznosila na početku nezavisne države, jasno je da je stvar nestabilna.
Jedini pravi izlaz iz opisane zavrzlame jest ojačati radni sektor. Stvar je i tu alarmantna. Vidi se i po tome da se nazad u radni svijet ponovno pozivaju umirovljenici, koji fizički mogu podnijeti pola radnog vremena. Ta “srebrna ekonomija” već je i dio programa ponekih političkih stranaka, a na taj bi kontingent prema nekim predviđanjima za koju godinu mogao odlaziti dva posto od ukupne radne snage. Međutim, tu je problem što nam je industrija monokulturno ugostiteljska i turistička u kojoj, zbog zahtjevnih fizičkih predispozicija, starija populacija kao radna snaga nema što puno tražiti. Što se tiče konkretnog referenduma s kojim smo priču i započeli, u slučaju njegovog uspjeha, a sva je prilika da će tako biti ukoliko ne bude nekih nenadanih hadezeovskih ujdurmi, vjerojatno će vladina kontra-mjera biti rezanje mirovina.
Ministar Pavić tako je nešto već i najavio, kao i da će ukoliko četiri zahtjeva prođu, to iziskivati 45 milijardi kuna za sve te nove troškove u narednih tridesetak godina. U Japanu je već primijećeno, a svakako nije riječ o tranzicijskoj nego o visoko razvijenoj zemlji, da pauperizacija umirovljenika dovodi do povećanog kriminaliteta među tom populacijom. Jednostavno, male se penzije moraju nekako nadoknaditi, makar i kriminalnim aktima. Uostalom, stari je truizam iz socijalne politike koji kaže da ako se smanjuju izdaci za socijalu, to gotovo sigurno za posljedicu ima porast izdataka za korektivnu politiku i kontrolu. Tako bi hadezeovska šibicarska politika iz ranih godina njihove vlasti za rezultat danas mogla imati cijelu jednu generaciju pretvorenu u stine žmuklere.