Europski socijalni ugovor je pukao, kazao je u Bruxellesu generalni sekretar Europske konfederacije sindikata Luca Visentini, a sindikalisti glasaju za radikalnu desnicu. Europska konfederacija sindikata provela je anketu među svojim aktivnim članovima s pitanjem za koga su glasali na posljednjim nacionalnim i europskim izborima. Čak trećina sindikalaca priznala je da su glasali za radikalnu desnicu. Potpitanje o razlozima odabira baš te stranke otkriva depresivne rezultate. Sindikalci, čini se, smatraju da te stranke adresiraju probleme koji njih muče: loši radni uvjeti, prekarijat, strah od daljnjeg nestanka sigurnosne mreže socijalne zaštite i slično.
Zabrinulo je to člana Europske komisije Pierrea Moscovicija koji je za Euractiv kazao da je “ostavština ekonomske krize iz 2008. vrlo snažna i nosi novo ime: nejednakost”. U Bruxellesu izgleda, pogrešno smatraju da je nejednakost u Europskoj uniji nastala s mjerama štednje u periodu neposredno nakon izbijanja krize. Međutim, neoliberalizam, kojeg se inače smatra odgovornim za početak uništavanja socijalne države svoje korijene pronalazi u mandatu britanske premijerke Margaret Thatcher. Neovisno o uzrocima i počecima, promjena politike je svakako potrebna. S tim se slaže i Moscovici koji smatra da je potrebna “totalna revizija” europskog socijalnog ugovora. Objašnjava to dubinskim ekonomskim transformacijama navođenima brojnim faktorima – od demografskih promjena, preko digitalne revolucije, do energetske tranzicije. Sve te strukturne promjene zahtijevaju sistemski odgovor na razini Europske unije – jer je problem nejednakosti jednako europski, koliko i nacionalni problem.
Visentini pak smatra kako je kontinentu potrebna politika harmonizacije plaća za cijelu Uniju i to s ciljem otvaranja novih radnih mjesta. On upozorava na činjenicu da je radna produktivnost diljem EU više-manje slična, te da nema opravdanja za ovako velike razlike u plaćama. No, što je još važnije, take velike razlike onemogućavaju mogućnost uspostave jedinstvenog europskog tržišta – kojem EU u svojim strategijama navodno teži. Visentini smatra kako je potrebno ponovno ustrojiti srednju klasu koja je nestala u ovoj krizi, te kako je za to potrebno kolektivno pregovaranje.
Postizborna demagogija
Moscovici se s Visentinijem složio kako je nakon 10 godina “stezanja remena” nužno da se “Europa pobrine za svoje građane, reformacijom sustava socijalne zaštite i smanjenjem nejednakosti”. Visentini je također pozvao EK da gradi ovu politiku na temelju one “Socijalnog stupa” koju je pokrenuo Jean Claude Juncker. Kao primjere naveo je kako bi trebalo izgraditi univerzalni sustav socijalne zaštite kojim moraju biti pokrivene i samozaposlene osobe, kao i oni koji rade na drugim raznim atipičnim oblicima rada.
Navodilo se tu svašta još, iz vreće “standardnih deklarativnih ciljeva EU”, poput snažnijeg razvoja siromašnijih europskih regija, kao i prioritet klimatskih promjena, itd… Međutim, promatrano s nešto izdvojenije pozicije, europski ciljevi kao da se nisu promijenili od osnivanja Zajednice za ugljen i čelik sredinom 20. stoljeća, mijenja se samo deklaracija prioriteta. Upravo zato europska unija uglavnom ne uspjeva pretvoriti svoje “prioritete” u uspješno realizirane ciljeve. EU bi se i danas mogla slobodno preimenovati u Zajednicu za naftu, plin i ekonomsku eksploataciju susjeda. Ma koliko beznačajni EU političari pokušavali svojim kapitalistima nametnuti socijalne politike, njihov odgovor je i dalje čvrsto NE. Ne, energetskoj tranziciji, NE spašavanju klime, NE ekonomskoj ravnopravnosti, NE socijalnoj uključenosti. Sve to naime ima svoju cijenu za kapital koju on i dalje nije spreman platiti. A i zašto bi kad su i sindikalci svojim glasačkim izborima, i činjenicom da umjesto radničke, adresiraju srednju klasu, zapravo na njihovoj strani.
Prividni paradoks da trećina sindikalnih glasova ide radikalnoj desnici, leži u tome što neovisno o svom predizbornom diskursu, radikalna desnica neće provesti pravedne socijalne mjere jer je njihova definicija društva koje ima pravo na tu socijalnu zaštitu radikalno reduciranija od ovoga o čemu je govorio glavni europski sindikalist Luca Visentini.