Posljednjih 30 godina jasno pokazuje: ekstremna desnica u Hrvatskoj nikada nije uspjela ništa napraviti izvan HDZ-a. Njezini nadobudniji predstavnici smatraju kako je sada savršeni trenutak da se to promijeni. No može li tek više šovinizma biti pobjednički recept?
Trijumfalna atmosfera zavladala je u stožeru Hrvatskih suverenista, koalicije ekstremno desnih strančica, nakon što su objavljeni prvi rezultati izbora za Europarlament u Hrvatskoj. Njihov kandidat Pero Kovačević odmah se odvažio najaviti pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima. Štoviše, istaknuo je da se već sada moglo pobijediti Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), da su desničarske snage nastupile zajedno. Naime, tri liste ekstremne desnice su sve skupa osvojile preko 17 posto glasova, ali je na kraju samo jedna od njih prešla prag i došla do mandata u Europarlamentu. Ruža Tomašić, koja je ispred koalicije Hrvatskih suverenista odnijela najviše preferencijalnih glasova na ovim izborima, izjavila je da “narod sad uviđa da se može i bez HDZ-a i SDP-a”. Sve u svemu, pitanje koje se odmah nametnulo bilo je svjedočimo li ovdje početku velikog povratka ekstremne desnice na hrvatsku parlamentarnu scenu, odnosno onoga dijela ekstremne desnice koji (više) ne djeluje kroz vladajući HDZ.
Nakon što ih je HDZ pod vodstvom Ive Sanadera izbrisao s političke karte, ekstremno desne snage dugo su se vremena bezuspješno borile za svoje mjesto pod suncem. Iako su u eri Tomislava Karamarka značajno podigli vrijednost svojih dionica unutar HDZ-a, njihovi pokušaji proboja onkraj vladajuće stranke uglavnom su bili pucnjevi u prazno. Nakon niza ciklusa cijepanja i ujedinjavanja brojnih pravaških, ultrakonzervativnih i nacionalističkih strančica, nedavno održani euroizbori ipak su izrodili tri izborne liste/koalicije koje su pokazale kakav takav izborni potencijal. Barem privremena konsolidacija nekoliko aktera s desne strane vladajuće stranke dobra je prilika da si postavimo nekoliko pitanja o potencijalima hrvatske ekstremne desnice u bližoj budućnosti: prije svega, koje su šanse da ozbiljnije ugrozi HDZ u sljedećim godinama te koje prepreke stoje pred njezinim ujedinjavanjem koje bi je prema optimističnim predviđanjima pojedinaca iz njezinih krugova moglo približiti vlasti?
Dakako, relativni uspjeh ekstremne desnice na euroizborima teško se može uzeti kao pouzdano mjerilo njezinih šansi na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Kako je Bilten već pisao, uvjerljivo najveći broj glasova ovim listama donijele su dosadašnje europarlamentarke – Ruža Tomašić i Marijana Petir – pa nije jasno na koji bi se točno način ti rezultati mogli preslikati na nacionalne izbore na kojima je potrebno imati puno više toga od jednog prepoznatljivog kandidata. Pored toga, Euroizbori za većinu ljudi nemaju previše veze s njihovim životima, pa su utoliko mogli poslužiti dijelu glasača HDZ-a da lupe šamar svome stranačkom vodstvu bez ikakvih posljedica. Ni radna mjesta ni druga materijalna prava glasača i članova HDZ-a ne ovise o tome tko će sjediti u Europarlamentu. Uostalom, kao što je čitateljima Biltena dobro poznato, o sastavu Europarlamenta ne ovisi praktički ništa – kako u Hrvatskoj, tako ni u ostatku Unije.
Što nudi ekstremna desnica?
U cjelini, nove/stare desničarske snage trude se biti što eksplicitnije i radikalnije, tamo gdje se Plenkovićev umiveni HDZ tobože pokazao pretjerano mekan i suzdržan. Teško je pobrojati sve njihove ispade u kojima su se na udaru našli uobičajeni žrtveni janjići hrvatske desnice – Srbi, migranti, a odnedavno i Romi. Grmjelo se protiv protunarodne hrvatsko-srpske koalicije koja navodno drma Hrvatskom, agitiralo za blokadu ulaska Srbije u Europsku uniju te poručivalo predstavnicima Srba u Hrvatskoj da ju na traktorima napuste. Ladislav Ilčić nas je poučio kako za razliku od kršćanstva “islam ne tumači da svi ljudi imaju slobodu”, dok je njegov stranački kolega Hrvoje Zekanović požurio iskoristiti antiromski prosvjed u Međimurju kako bi sebe i svoju stranku promovirao u prvaka etničke nesnošljivosti.
Nositeljica liste Hrvatskih suverenista i jedna od glavnih pobjednica ovih izbora, Ruža Tomašić, također je javnosti otprije poznata po svojim antisrpskim ispadima. Posljednji skandal izazvala je komentirajući ustašku poeziju koju je pisala u mladosti, kazavši da se “ne odriče običnih ustaša koji su se borili za svoj dom”. Usprkos tome i čestom posezanju za ispraznim frazetinama o “bogoljublju, domoljublju i čovjekoljublju”, osvajačica najvećeg broja preferencijalnih glasova na proteklim izborima je nakon petogodišnjeg mandata u Europskom parlamentu ipak imala još pokoji adut. “O mom izvješću o maloj plavoj ribi ovisi 10 tisuća radnih mjesta i budućnost ribarskog sektora i našeg priobalja” izjavila je u jeku kampanje. Naime, Tomašić je uspješno lobirala protiv prijedloga Europske komisije o uvođenju kvota za izlov plave ribe u Jadranskom moru, koji je Europski parlament na kraju odbacio. Činjenica da je u konačnici osvojila tri četvrtine preferencijalnih glasova na svojoj listi pokazala je da doista nje loše pored nacionalističkog kiča ponuditi i nekakav narativ koji se tiče realnih materijalnih interesa barem nekog segmenta populacije. Na kraju, pri analizi njezina uspjeha ne treba zanemariti ni aktivnu podršku koju je imala od glavnog novinarskog klauna ekstremne desnice Velimira Bujanca, čija TV emisija ima brojnu i vjernu publiku.
Situaciju na desnici dodatno je zakomplicirala kandidatura Marijane Petir, bivše članice Hrvatske seljačke stranke koja je također odradila prošli mandat u Briselu gdje je dobila nagradu za najbolju eurozastupnicu u poljoprivredi, ruralnom razvoju i ribarstvu. Doduše, Petir se više puta ogradila od ideološke bliskosti s ekstremnom desnicom, pa je tako gostujući na N1 televiziji izjavila: “Nit sam ja desno, nit sam radikalna; ja sam domoljubna, ja sam pučanka”. Ipak, zanimljivo je to da je Petir dobila podršku nekih od ključnih aktera domaće ekstremne desnice poput Željke Markić. Što osobno, što putem svoga portala narod.hr, Markić je u više navrata iskazala simpatije za Marijanu Petir. Iako su svi njezini pokušaji parlamentarnog proboja neslavno propali, snaga koju Markić ima na civilnoj sceni nije zanemariva. Pored Markić, za Petir je navodno lobirao i jedan od najekstremnijih predstavnika klera, sisački biskup Vlado Košić, a špekuliralo se i da joj je i u prikupljanju potpisa za kandidaturu pomogla Crkva.
Borba figura
Za razliku od Tomašić i Petir, koje su iskazale stavove o barem pojedinim temama relevantnim na razini Europskog parlamenta, Neovisni za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića još su jednom dokazali da nemaju baš ništa za reći ni o kojem suštinskom društvenom pitanju. Stranka čiji je najveći politički uspjeh preimenovanje jednog zagrebačkog trga kroz koaliciju s notornim gradonačelnikom Milanom Bandićem, i ovoga je puta pokazala da ju ne zanima ništa osim ustaškog ekshibicionizma. Utoliko nije nikakvo iznenađenje da je vrhunac kampanje ove družine bilo vješanje “povijesne hrvatske zastave” na stranačke prostorije u Zagrebu koja sasvim slučajno jako podsjeća na zastavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Činjenicu da policija neće podnijeti čak niti prekršajnu prijavu protiv stranke Hasanbegović je nazvao “važnom moralnom i političkom pobjedom”. Tako je još jednom potvrdio da filoustaški ekscesi i dalje ostaju jedini aduti “Neovisnih”, uz hinjenje političke principijelnosti i nepotkupljivosti koji su navodno razlog zašto stranka nije ušla u veliku desničarsku koaliciju prije euroizbora. Tako je Hasanbegović uspio preći veoma dugačak i trnovit put u posljednjih nekoliko godina: od iskonskog pravaštva, preko članstva u predsjedništvu HDZ-a i koalicije s Milanom Bandićem, do nepotkupljive moralne vertikale koja ne pristaje na neprincipijelna savezništva.
Pitanje koje su si mnogi postavili još tijekom kampanje za euroizbore bilo je koji su to principi oko kojih se navedeni akteri ne mogu dogovoriti i koji sprječavaju njihovo ujedinjavanje. Teško je bilo pronaći nekakve nepremostive ideološke barijere među njima, pa je plauzibilnije objašnjenje bilo ono prema kojemu se naprosto radi o borbi za moć različitih jakih figura u kojoj svi smatraju da im pripada pozicija vođe ekstremne desnice.
No upitno je bi li i uspješno ujedinjavanje ovih snaga moglo rezultirati ugrožavanjem političke dominacije HDZ-a. Njihovi politički resursi u borbi protiv HDZ-a mogu se sažeti otprilike ovako: Hasanbegović je autentičniji ustaša od vlade koja stidljivo organizira pokapanja ustaša uz državne počasti, Zekanović iskrenije mrzi izbjeglice s Bliskog istoka od vlade čija ih policija svakodnevno premlaćuje, a Tomašić je sposobna izjaviti o Srbima stvari kojih bi se postidjeli čak i mnogi pripadnici desnog krila HDZ-a. Ako oduzmemo antikorupcijsku demagogiju koja krasi čitavu opoziciju, ova ekipa u biti obećava da će raditi sve isto što i HDZ, samo se zbog toga neće nimalo sramiti. Međutim, jesu li ove političko-ideološke “kvalitete” dovoljne da bi se izazvalo tektonske poremećaje na hrvatskoj političkoj pozornici?
Ustašluk nije dovoljan
Bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko je u intervjuu prošle godine zavapio za orbanizacijom hrvatske politike, Zekanović iz Hrvatskih suverenista je u parlamentu izjavio da “nama treba hrvatski Orban”, a Marijana Petir se u Europskom parlamentu usprotivila pokretanju disciplinskog postupka protiv Mađarske. Fascinacija autoritarnim vlastodršcima u srednjoj Europi već je duže vrijeme prisutna na hrvatskoj desnici, no čini se da su domaće perjanice “orbanizacije” malo što praktičnog naučili iz desničarskih uspjeha sjeverno od Hrvatske. Naime, Viktor Orban svoju hegemoniju nije izgradio isključivim oslanjanjem na rasističku i nacionalističku retoriku. U najmanju ruku koristio se solidnim dozama socijalne demagogije kako bi prikrio rupu koja je stajala u programu njegove stranke pod poglavljem socijalna politika, primjerice, predstavljajući se kao zaštitnik poštene i vrijedne radne većine koju iskorištavaju bilo lihvarske strane banke ili pak tobožnji neradnici na socijalnoj pomoći. Pojedini dijelovi srednje klase imali su i konkretne materijalne koristi od nekih njegovih poteza, poput rješavanja problema kredita u švicarskim francima U konačnici, njegovom usponu prethodio je potpuni raspad mađarskih liberala koji su dvadesetak godina bili dominantna sila tranzicijske Mađarske. Niz sramotnih skandala nekad vladajuće stranke i ekonomska katastrofa koju je Mađarskoj donijela ekonomska kriza 2008. omogućili su temeljito preslagivanje karata u političkoj areni. Orban ga je vješto iskoristio kombinacijom ksenofobne i antieuropske retorike, žestokim kritikama establišmenta i promoviranjem interesa pojedinih frakcija nacionalnog kapitala.
Nasuprot tome, situacija u Hrvatskoj danas je ipak daleko stabilnija nego li u Mađarskoj prije desetak godina. Umjesto socijalnog vrenja, zemlju prije karakterizira sveopća apatija koja se manifestira kroz masovnu emigraciju. HDZ kao temeljni stup postsocijalističke Hrvatske i dalje ima iznimno stabilnu biračku bazu ne samo radi svojeg simboličkog kapitala državotvorne stranke, već zbog materijalne ovisnosti ogromnog broja ljudi o njegovoj klijentelističkoj mreži. Da bi se te čvrste veze dovele u pitanje, neće biti dovoljno dokazati se tek kao veći i dosljedniji nacionalist i ksenofob od “umjerenog”, aktualnog rukovodstva HDZ-a. No čini se da ovdje predstavljene ekstremno desne snage, ne samo da nemaju kapacitete za osmišljavanje ikakvog koherentnog socijalnog programa, već nisu sposobne ponuditi niti parcijalne socijalne mjere kojima bi mogli uvjeriti barem dio HDZ-ove baze u postojanje alternative egzistencijalnoj ovisnosti o vladajućoj stranci. Za parlamentarni iskorak ozbiljniji od “krađe” pokojeg mandata dosadašnjem hegemonu bit će ipak potrebno nešto više od mahanja ustaškim zastavama.