Bugarska spada među zemlje članice EU kojima službeno vladaju stranke ekstremne desnice. Iako formalno još uvijek manji partner, njihov je utjecaj na politiku znatno veći od izborne potpore koju uživaju.
Aktualna vladajuća koalicija u Bugarskoj uključuje jednu stranku desnog centra i tri stranke ekstremne desnice. Posljednje tri uključuju stranku koja se zove Ataka, zatim Nacionalnu frontu za spas Bugarske (NFSB) te VMRO – Bugarski nacionalni pokret. Zajedno čine koaliciju pod nazivom Ujedinjeni patrioti (UP), koja je službeno manji partner u vladi, ali zapravo ostvaruje utjecaj koji nadilazi resore za koje je zadužena. Trenutna vlada je druga koja uključuje službenu suradnju stranke mainstreama s organizacijama ekstremne desnice i takvi su dogovori sada postali normalni. To označava osjetnu degradaciju političkog života u zemlji u kojoj je još do prije desetak godina samo sudjelovanje ekstremne desnice na izborima izazivalo šok u liberalnoj javnosti.
UP kontrolira ministarstva obrane, ekonomije i okoliša. Stranka Ataka drži ministarstvo ekonomije na čijem su čelu bivši direktori državne agencije za privatizaciju. Na čelu ministarstva okoliša je NFSB-ov kandidat koji negira klimatske promjene, dok je šef VMRO-a ujedno i ministar obrane. Njihove aktivnosti međutim višestruko nadilaze njihove resore. Otpočetka ove godine glavni predmet interesa ekstremne desnice bilo je tzv. “romsko pitanje”, ali i liberalizacija tržišta rada i socijalnog osiguranja, privatizacija prirode, promjena pravila o državljanstvu i produbljivanje bugarskih euroatlantskih integracija. Iako se ekstremna desnica u Europi često smatra ruskom “petom kolonom”, u Bugarskoj su sve stranke, s izuzetkom Atake, izrazito zapadno orijentirane.
Osim toga, od dolaska na vlasti, ovdašnja je ekstremna desnica sebi kao zadatak uzela jačanje reformi protiv socijalnih prava, a u korist kapitala. To uključuje kampanju protiv tzv. lažnih invalida koju je olakšala medijska histerija zbog “teških” zloupotreba bugarskog sustava skrbi. Nova pravila izrazito su restriktivna i umanjuju stupanj invaliditeta do te mjere da se čak i oni koji su nedavno preživjeli nekoliko infarkta smatraju “sposobnima za rad”. Prema procjenama sindikata zapravo se jedva 0,05% sredstava za invaliditet pronevjeri. No to ni nije poanta, jer cilj kampanje nije spriječiti pronevjere, nego provesti “rezove” kroz cijeli sustav socijalne skrbi. Negativne posljedice već se vide. Prije svega kroz slučajeve teško bolesnih ljudi kojima su oduzeti socijalna prava.
Štednja i rastrošnost
Invalidi nisu jedini na meti. Nakon što je u rano proljeće izveden niz napada i pogroma protiv Roma, država je reagirala novim mjerama – protiv žrtava. To je uključivalo daljnja ograničenja njihovih socijalnih prava i rušenje njihovih bespravno sagrađenih domova bez kompenzacije, a sve popraćeno rasističkom kampanjom “integracije” koju je vodio ministar obrane iz redova VMRO-a. Ona uključuje liberalizaciju “prava na samoobranu”, naoružane “građanske straže” i romskim naseljima te daljnje rezove socijalnih prava Roma. Ipak, u svojim antisocijalnim stavovima ekstremna se desnica ne razlikuje previše od svojih koalicijskih partnera. Stranka premijera Bojka Borisova prva je predložila pooštravanje pravila za dodjelu pomoći najsiromašnijih obiteljima, a ni opozicijska Socijalistička stranka se nije previše bunila.
Te će konkretne mjere osobito oštetiti 147 obitelji koje dobivaju stambene subvencije, a ukupna ušteda države, zbog koje se to sve navodno radi, iznosi oko 35 tisuća eura. I dok se tako štedi država planira potrošiti nevjerojatnih milijardu i pol eura za kupovinu osam borbenih aviona F-16. Ta kupovina je izazvala ozbiljan skandal prije nekoliko mjeseci, ali iz krivog razloga. Nitko zapravo nije doveo u pitanje kupovinu skupih aviona već se debata vodila oko toga je li konkurent, švedska kompanija Grippen, zapravo instrument “ruskog uplitanja”. Ali ekstremni desničari nisu poznati samo po svojoj antisocijalnoj politici i “ispravnoj” geopolitičkoj orijentaciji, već i po nosu za dobar biznis.
Dužnosnici VMRO-a, koji drže Agenciju za Bugare u inozemstvo (organizaciju čiji je zadatak da održava kontakte s dijasporom) nedavno su bili upleteni u skandal vezan uz prodaju bugarskih pasoša strancima. Ali inovativan pristup “patriota” pitanju državljanstva nije iscrpljen ovim skandalom. Prošlog su mjeseca predložili izradu bugarske osobne iskaznice za pripadnike bugarske manjine u zemljama poput Ukrajine, Makedonije, Moldavije, Albanije itd. Time bi im se dalo pravo na rad u Bugarskoj, ali ne i pravo glasa. Time bi se ekonomsko “državljanstvo” razdvojilo od političkog, a i ovo prvo bi se dodjeljivalo samo na temelju etniciteta. Službeno opravdanje je, međutim, kronični nedostatak radne snage.
Koalicija paranoje
Poznata je činjenica da je Bugarska jedna od zemalja u svijetu u kojoj se broj stanovnika najbrže smanjuje. UN-ovi demografi predviđaju da bi, nastavi li se ova dinamika, u zemlji do 2100. moglo živjeti svega dva milijuna ljudi. Isto predviđanje ne vidi nikakvu mogućnost da se broj stanovnika od preko devet milijuna, koliko je ljudi živjelo u Bugarskoj 1989. ikada ponovi. Depopulacija je prije svega posljedica iseljavanja, a udruge poslodavaca često se žale na nedostatak radne snage. To ne znači da su spremni podići plaće u “najsiromašnijoj članici EU” kako bi zaustavili iseljavanje na Zapad ili privukli bugarske državljane koji rade vani da se vrate. Umjesto toga, zamolili su UP da sastave prijedlog zakona koji bi olakšao uvoz stranih državljana da rade slabo plaćene sezonske poslove.
Ekstremna desnica je rado pristala i uspjela progurati zakon koji otvara tržište rada za pola milijuna stranaca unatoč tome što su inače poznati po neprijateljskom stavu prema izbjeglicama koje pogrdno nazivaju “ekonomskim migrantima”. Osim toga, “patrioti” su se posvetili i pitanjima državne politike prema djeci. Početkom godine, Ministarstvo socijalne politike i nekoliko NGO-a zajedno je predložilo tzv. “Strategiju za djecu 2019-2030”, liberalni dokument koja nastoji spriječiti napuštanje djece (samo prošle godine je bilo tisuću slučajeva), kao i još uvijek rašireno tjelesno kažnjavanje djece.
Zajedno s evangeličkim crkvama (kojima se VMRO 1990-ih žestoko protivio) te pravoslavnom crkvom i drugim konzervativnim udrugama, ekstremna desnica je organizirala prosvjed koji je histerično tvrdio da strategija otvara put oduzimanja djece roditeljima i davanja na posvajanje “crnim homoseksualnim parovima”. Sve je bila repriza diskusije o “Istanbulskoj konvenciji”. Zapravo doista postoje mehanizmi oduzimanja djece, ali oni su uglavnom usmjereni protiv siromašnih koji ne interesiraju previše ekstremnu desnicu koja se bavi zaštitom obiteljskih vrijednosti i suvereniteta srednjoklasnih intelektualaca. Ponovno, premijer Borisov je uplašen prigovorima zdesna popustio i zaustavio implementaciju strategije.
Sve to dodatno je ohrabrilo konzervativnu struju koja je počela problematizirati čak i pobačaj, koji prije nije bio predmet debata u Bugarskoj. Ova konzervativna struja još uvijek ne može ostvariti neki sjajan izborni rezultat (sve stranke ekstremne desnice zajedno imaju oko 12%). Ali njihov utjecaj na druge stranke, civilno društvo i javne debate (odnosno pomicanje svih udesno) ne bi trebalo zanemariti. Ekstremna desnica u pravilu se samo predstavlja kao snaga protiv establišmenta kako bi osigurala provođenje vrlo centrističkih politika štednje na siromašnima, militarizacije i rezanja prava radnika. Uz reakcionarni koncept državljanstva i liberalizaciju tržišta rada, osigurava i prava muževa i očeva da uvode red i “pravdu” u kući sirovom fizičkom silom.