Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana uvjerljivo je poražena na jučerašnjim izborima u Istanbulu. Ovaj rezultat predstavlja višestruko poniženje za vlast. Za početak, Istanbul je najveći grad u zemlji i svojevrsna simbolička prijestolnica. To je zatim grad koji je dugo važio za Erdoğanovu bazu i bio mjesto odakle je autoritarni predsjednik lansirao svoju karijeru. Naposljetku, do ovog je uvjerljivog poraza došlo nakon što je vlast izvršila pritisak na izbornu komisiju da poništi rezultate izbora u ožujku, na kojima je također pobijedila opozicija, ali tada za svega trinaest tisuća glasova. AKP je na silu htio revanš. Sada su dobili ono što su najmanje htjeli: prednost na strani opozicijskog kandidata Ekrema İmamoğlua na ponovljenim izborima bila je gotovo 800 tisuća glasova.
Poništavanje izbora bila je riskantna kocka koju je Erdoğan izgubio. Sada može doslovno gledati kako mu vlast polako klizi iz ruku. No zašto je uopće očekivao bolji rezultat nakon kršenja volje birača? Potezi koje su vladajući povlačili bili su doista očajnički. Za početak, pokušali su jačim inzistiranjem na islamizmu vratiti konzervativnije birače iz redova kurdske zajednice. Kurdi čine oko 20% stanovništva zemlje te između 10 i 20% stanovništva najvećeg grada. Velikoturska šovinistička retorika osigurala je da gotovo nitko iz te zajednice više ne glasa za vladajuću stranku, ali je uoči ponovljenih izbora AKP nastojao ublažiti retoriku prema Kurdima. Još važnije, vlasti su iznenađujuće prekinule potpunu izolaciju Abdullaha Öcalana, čovjeka kojeg velik dio Kurda vidi kao svojeg “duhovnog” vođu, a koji je već 20 godina u zatvoru.
Konkretni povod prekidanju samice postao je jasan svega nekoliko dana kasnije, kada su pojedinci bliski vlastima počeli mahati navodnim Öcalanovim pismom u kojem traži Kurde da “ostanu neutralni” na izborima, odnosno da ne glasuju za opoziciju. Potpora kurdskog pokreta bila je ključni faktor iznenađujuće dobrih rezultata opozicije na lokalnim izborima, tako da je “neutralnost” zapravo trebala osigurati pobjedu vladajućima. Navodno Öcalanovo pismo objavljeno je svega dan nakon što je najpopularniji kurdski aktivni političar, Selahattin Demirtaş – također iz zatvora u kojem se nalazi od 2016. – pozvao na potporu opoziciji. Iako su proturječne poruke izazvale nešto komešanja u kurdskoj zajednici, pokret je naposljetku ipak konstatirao kako upute bilo koga koje su dane pod pritiskom i iz izolacije ne mogu određivati strategiju.
Unatoč svojevrsnom “kultu ličnosti” Öcalana koji postoji među Kurdima, pokušaj da se povijesni lider iskoristi za opstanak AKP-a na vlasti očito je propao i to ne čudi. Naposljetku, malo što rječitije govori o položaju Kurda u Turskoj od činjenice da se oba najistaknutija lidera svojim podržavateljima moraju obraćati – iz ćelije.