U Makedoniji, jednoj od najsiromašnijih zemalja Europe, Romi čine značajan dio stanovništva, obično onaj obespravljeniji. Politička zastupljenost ni ovdje se nije uspjela prevesti u efikasnu borbu protiv marginalizacije.
Učvršćivanje neoliberalnih politika u Makedoniji dovelo je do paralelne marginalizacije i daljnjeg osiromašenja Roma, koji se iz niza razloga ne “uklapaju” u društveno-ekonomski režim. Posljedica toga je kronična nezaposlenost i socijalno isključivanje koje je postalo norma za ovu najmarginaliziraniju socijalnu grupu. Istovremeno, država se pokazala u najbolju ruku nesposobnom da se s ovim problemom nosi. Uz nedostatak strateških i strukturnih pristupa, državni odgovor karakteriziraju nedostatak sredstava i neuspjeh u operacionaliziranju ciljeva. Stoga se država najčešće oslanja na kombinaciju dvije strategije: autsorsanje pokušaja rješavanja problema civilnom društvu i potpuno ignoriranje.
Prvi pokušaj razvijanja sistemske nacionalne strategije za Rome bio je 2005. godine kada se zemlja priključila regionalnoj inicijativi za “Dekadu Roma”. Nakon isteka dekade, izvještaj Helsinškog odbora analizirao je jaz između implementacije i proklamiranih ciljeva. Nedvosmisleni zaključak bio je da su “ciljevi predviđeni Dekadom Roma daleko od realiziranih, a država je podbacila u svojoj obavezi prema romskoj zajednici, pogotovo kada se radi o sredstvima u državnom budžetu za Nacionalnu strategiju”. Uz to, zaključeno je, ona sredstva koja jesu osigurana, uglavnom su iz stranih donacija.
U novembru prošle godine ombudsman Idzet Memeti kritizirao je izostanak konkretnog progresa u prethodnom periodu objašnjavajući kako se “umjesto sveobuhvatnog, sistemskog i konkretnog dugoročnog pristupa, koji bi rezultirao kompletnom inkluzijom romske populacije, implementacija Strategije svela na projekte koje provode udruge”. Kao uzroke slabih efekata javnih politika prozvao je nedosljedan monitoring i evaluaciju, nedovoljno sudjelovanje i koordinaciju institucija, nedostatak suradnje s civilnim društvom, nedovoljna sredstva iz državnog budžeta, slabu iskorištenost alociranih sredstava i oslanjanje na sredstva donatora umjesto budžet.
Danas se pitanje uključivanja Roma nastoji riješiti kroz “Strategiju za Rome 2014-2020” i program “Integracija Roma 2020” koji su dio inicijative Regionalnog vijeća za suradnju koju zajednički financiranju EU i Institut Otvoreno društvo. Ona se koncentrira na pet ključnih područja: kulturu, obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo i stanovanje. Ombudsman je bio skeptičan prema njoj, navodeći da ista pitanja ostaju otvorena kao kod ranije strategije, a slično je izrazio i Helsinški odbor koji je prošle godine upozorio na “nekompatibilnost Strategije s Nacionalnim akcijskim planom čiji je cilj operacionalizacija konkretnih akcija potrebnih u prioritetnim područjima”.
Ključni izazovi
Pet područja – obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, zapošljavanje i diskriminacija – ističe se kao najveći prioritet za romsko stanovništvo. Prema godišnjim izvještajima ombudsmana, najveći broj romske djece upisan je u školskoj godini 2008./09. (preko 10.000), a najmanji godine 2015./2016. (manje od 9.000). No i te najbolje godine čak 60% učenika nije završilo obrazovanje. Slična je situacija i po pitanju zapošljavanja. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, 53.879 Roma čini 2,66% stanovništva. Međutim prema UN-ovom regionalnom izvještaju iz 2006., stvarna brojka je između 220 i 260 tisuća, što je više od 10% stanovništva zemlje. Prema podacima ombudsmana, nezaposlenost je značajno viša među Romima nego drugim stanovništvom. A oni koji su službeno zaposleni u pravilu rade u komunalnoj službi (njih čak 43%). Na upravljačkim položajima radi tek 0,2% Roma.
Zbog siromaštva i socijalne isključenosti, većina Roma ipak radi u neformalnom sektoru. Procjenjuje se kako ih je čak 5000 angažirano u ponižavajućem poslu prikupljanju otpada “na crno”, pri čemu se demonstrira potpuna nesposobnost i nezainteresiranost države da omogući dostojanstven život i osnovna socijalna prava stanovništvu. Unatoč brojnim službeno prihvaćenim strategijama i analizama vlasti, dugačkim izvještajima udruga s detaljnim prijedlozima, te skupim javnim raspravama i predavanjima na tu temu – javni programi nemaju previše efekta. Stoga su Romi koji skupljaju smeće iz kontejnera svakodnevna pojava u makedonskim gradovima. U jednoj od najzagađenijih zemalja Europe, ekonomski najmarginaliziranija zajednica je ujedno najzaslužnija za zbrinjavanje plastike.
Otpad koji skupljaju Romi prodaje se privatnim centrima za otkup koji za 30-40 kila plastike plaćaju 400-500 denara, odnosno šest do osam eura. Procjenjuje se kako je 70-90% recikliranog materijala prikupljeno “na crno”, zbog čega su Romi skupljači plastike ključan dio procesa recikliranja. To je mukotrpan posao koji se obavlja bez ikakve zaštite ili zdravstvenog osiguranja. Nadnica ovisi isključivo o privatnim otkupljivačima, a država ovaj odnos ni na koji način ne regulira. Tako se siromaštvo romskih radnika i dalje reproducira, unatoč visokoj zaradi koju ostvaruju privatnici. Dobar dio prikupljača su djeca, što krši osnovna dječja prava i dosta govori o stanju makedonskih socijalnih službi.
Kako objašnjava jedan stanovnik romske četvrti u Kumanovu: “Oko polovice ljudi ovdje skuplja otpad. Da nas nema grad bi bio ispod hrpe plastike. Skupljamo posvuda, ali od ovog se ne može živjeti, samo skupiti za hranu i lijekove od dana do dana i ništa drugo. Državu treba biti sram, jer posla nema i ljudi moraju skupljati otpad, to je ono što je nama sirotinji preostalo”.
Kale i Vardarište
Uz male iznimke, Romi u Makedonije uglavnom žive u gradovima. Prema posljednjem popisu, njih 43% živi u Skoplju, gradu koji obilježavaju najsnažniji kontrasti i nejednakosti. Svega nekoliko kilometara od skupih spomenika projekta Skopje 2014 (na koje su potrošene stotine tisuća eura), nekoliko stotina Roma živi u sklepanim nastambama u smeću i okruženo bolestima u getima Kale i Vardarište. Neki od njih su tzv. fantomi, odnosno ljudi bez dokumenata, često izbjeglice s Kosova. Desetak obitelji (uključujući četrdesetak djece) naselilo se ispod tvrđave Kale nakon što su izbačeni iz svojih ranijih domova zbog gradnje hotela prije tri godine. Tada je 135 ljudi, šest trudnica i 78 djece ostavljeno na cesti. Unatoč obećanjima, ništa se za njih tijekom godina nije promijenilo.
Procjenjuje se da u Vardarištu živi oko 400 ljudi. U tim “divljim” naseljima često se radi grijanja pale gume i ostalo smeće, a iz kablova se izvlači bakar. To ne nosi samo zdravstvene nego i zakonske rizike, jer se za određene postupke izvlačenja bakra može dobiti i zatvorska kazna od četiri godine. Ne čudi stoga što su makedonski zatvori puni ljudi iz romske zajednice. Uz sve to Romi su i žrtve nasilja ostalog stanovništva koje ih vidi kao izvor zagađenja, osobito zimi kako je Skopje jedan od najzagađenijih gradova na kontinentu. Umjesto da se priča o siromaštvu koje uzrokuje ovo zagađenje (zbog spaljivanja smeća radi grijanja), često se sva odgovornost prebacuje samo na Rome. Kako upozorava Koalicija O2, država je potrošila pet milijuna eura na izbornu kampanju, a svega 700 tisuća na strategiju za Rome ove godine.
U takvom kontekstu siromaštva nastaje začarani krug rasne diskriminacije. Jedan od ključnih aktera u borbi protiv nje je Europski centar za prava Roma (ERRC), međunarodna udruga sa sjedištem u Budimpešti, koja pruža pravnu pomoć Romima u tužbama protiv institucija i pojedinaca. Prošle godine je na njihovu intervenciju sud u Bitoli presudio da su Romi bili diskriminirani ma na temelju etniciteta nakon što im je gradski bazen zabranio ulazak. Osim što je bazenu zabranjena daljnja diskriminacija, određena je i odšteta Romima u iznosu od 60.000 denara, odnosno nešto manje od tisuću eura. No takve presude u korist Roma još uvijek su iznimka i imaju tek mali efekt na poboljšanje opće situacije ove zajednice.
Još je važnije to da većina zapravo nema sredstava da pokreće slične tužbe. No kada se takvi slučajevi pojave, to je redovito u situacijama kada su Romi najizrazitije žrtve. ERRC tako zastupa obitelji četvero Roma koji su iznenada preminuli u zatvoru. Oni tuže zatvorsku upravu, ali i Ministarstvo zdravlja. Prema odvjetnici Senadi Sali, “Obitelji čak nisu vidjele ni rezultate obdukcije. Frustrirane su i žele znati zašto su njihovi najmiliji umrli i da odgovorni dođu pred lice pravde”.
Sistemska diskriminacija
U aktualnom sazivu makedonskog parlamenta zastupljene su dvije romske stranke: Partija za punu emancipaciju Roma i Savez Roma Makedonije. Zajedno imaju tri od 120 zastupnika. No one nisu jedine. Blokovi najvećih stranaka: Saveza socijaldemokrata Makedonije i VMRO-DPMNE redovito uključuju brojne manje stranke. Unatoč ovom bogatstvu stranaka i političkih opcija koje one predstavljaju, glas siromašnih Roma rijetko se čuje u predstavničkoj demokraciji. To je posljedica nemogućnosti ovih stranaka da se suprotstave statusu quo koji proizvodi siromaštvo, diskriminaciju, marginalizaciju, rasizam i socijalni raspad.
Praksa pokazuje da ove stranke zapravo ne izlaze iz (neo)liberalnog okvira te pristaju uz postulate slobodnog tržišta i minimalne države, koji su izravni uzrok reprodukcije siromaštva, klasnih razlika, ekonomskih kriza i čije razorne posljedice pogađaju Rome. Poslušnost političkom establišmentu nagrađuje se dobrim životom za vođe stranaka koji dobivaju i određene birokratske funkcije, bez ikakvog stvarnog efekta na socijalnu bijedu u kojoj živi većina Roma. Štoviše, sam izborni model tjera male stranke da se okupljaju oko jedne od većih stranaka koje imaju najveću ulogu u razaranju socijalne sigurnosti i uspostavi društva u kojem država štiti samo kapital i elite.
Teško da će u takvoj situaciji male romske stranke doista braniti interese romske zajednice. Zbog grešaka u demokratskom procesu, romsko biračko tijelo, upravo zbog svoje marginalne pozicije, često je zloupotrebljavano kupovinom glasova ili obećanjima zaposlenja u javnoj službi. Unatoč načelnoj predstavljenosti u zakonodavnim tijelima, nužno je zaključiti kako se u najvišim instancama vlasti ne čuju glasovi siromašnih i potlačenih, bez obzira na to koliko etničkih stranaka ih zastupa. Dok god te stranke zastupaju interese bogate većine (bilo koje etničke pripadnosti), u skladu s tržišnim politikama, borba siromašnih i marginaliziranih će biti razvodnjena i oslabljena kroz liberalne stranke s etničkim predznakom.