Nedavno pariško okupljanje europskih kulturnih profesionalaca iznjedrilo je zaključak: projekt europske kulturne politike nije uspio. Radni uvjeti su i dalje oskudni, demokratizacija je izostala, a jaz između istoka i zapada nije se smanjio.
“Veći dio profesionalne karijere posvetio sam istraživanju i podučavanju moderne kulturne politike. Ali se posljednjih godina pitam: jesmo li se primakli kraju? Je li razdoblje moderne kulturne politike završilo? Je li to bio tek privremeni ciklus? Jesam li se posvetio pogrešnoj akademskoj disciplini?” – povjerio je javnosti norveški sociolog kulture Per Mangset otvarajući skup Kompendija kulturnih politika i trendova u Europi što se početkom lipnja održao u Parizu. Okupilo se pedesetak europskih profesionalaca iz područja kulturne politike u Europi, a sesija “Kraj kulturne politike?” otvorila je debatni program čije naglaske pratimo online, kakav je već običaj unutar širega kruga zainteresirane javnosti.
Naravno, problem centrifugalne dinamike kruga zainteresirane javnosti u ovom polju pristojno je zaobići, iako ga je uvodničar Mangset postavio implicitno u ideji neuspješnog kraja epohe. Nakon gotovo dva desetljeća profesionalnog napora u uvjeravanju zainteresirane javnosti da je umrežavanje iskustava kulturnih politika u okvirima EU – po načelu supsidijarnosti politika s analitičkim kapacitetima, a ne tek kao puko skupljanje sličica za zajednički album – elita profesionalaca kulturne politike reterirala je u prigodnoj debati. Gledamo to bez traga cinizma, raspoloženiji od očekivanoga, jer se ispostavlja da je album sa sličicama iskustava kulturnih politika unutar EU onoliko respektabilna stvar koliko se nekom zenitu “jedinstva u različitosti” kulturnih politika može uopće pripisati analitičko u bilanci.
Konsenzus: neuspjeh
Upitnik u naslovu “kraja kulturnih politika” produktivan je pak u onoj mjeri u kojoj ima smisla iznijeti ključne misli i naglaske sudionika Kompendija. Za početak, u blagotvornom izostanku uobičajene hipertrofije profesionalnog diskursa u ime ležernijeg, personaliziranijeg, ponegdje i komičnijeg “pristupa” problematici. Koliko ležernosti, zanimljivo je pitanje. U kojim registrima se preporuča i signalizira personalizacija problema? Gdje se pokušava vući linija strožeg mišljenja? U kojoj paradigmi se sugerira drama, a gdje laka društvena satira? Pojmovi nisu daleki nego neobično tijesno postavljeni.
Mangset ponovno: “Modernu politiku promatramo u užem smislu, kao polje primarno sektorski orijentirano i usmjereno prema javnosti u smislu javnog dobra od kraja Drugog svjetskog rata naovamo. Država kao korektiv autonomnosti institucija od tržišnih anomalija izbjegavala je političke tenzije u ovome polju. U trenutku kad je zakon tržišta preuzeo konstitutivnu ulogu, dogodio se kolaps sistema. Ne bih proricao budućnost, ali je rastakanje krovnih institucija zaduženih za kulturnu politiku vrlo izgledan scenarij. Dogodi li se, kako se čini logičnim, da će ministarstva za kulturu izgubiti status institucije, a kulturna administracija obavljati slične poslove u drugim tijelima državne uprave, o čemu možemo govoriti negoli o kraju politike kakvu poznajemo? Priznajmo, nismo uspjeli u demokratizaciji kulture. O kakvoj, naime, kulturnoj politici govorimo ako ona ne može demokratizirati kulturu u društvu?”
A ako Mangsetov uvid ima temperaturu tople vode, nije teško naslutiti daljnji tijek rasprave. Online izvještaj čini se pouzdanim. Primjerice, britanska mediologinja Eleonora Belfiore reagira na resentimansku aromu prethodnika tvrdeći da su “kulturna proizvodnja i potrošnja izuzetno vitalne, pa ne treba imati straha za vitalitet kulturne politike.”
Ipak, primjećuje Belfiore: “stari modeli kulturne politike su u krizi. Ono što je počelo kao kriza legitimiteta, razbuktalo se u moralnu krizu kulturne politike u društvu. Drugim riječima, strateška legitimacija EU fondova temelji se na sistemskoj eksploataciji radnika u kulturi kojima je primarna djelatnost socijalno angažirana praksa. Kako to možemo riješiti? Jedino zajedničkim naporima svih aktera: alternativnih istraživača, državnih kulturnih institucija, investitora i fondova na putu prema socijalnoj pravdi za radnike u kulturi. Pri tome bi se vodeći princip morao temeljiti na specijalno osjetljivom pristupu problemu: strategijom feminističke etike brige koja bi mogla postupno ojačati i umjetnike, publiku, amatere, kulturu u cjelini”. Osnaživanje kao diskurzivna i socijalna praksa i, ujedno, alat?
Mangset, kraće: “Ako su razlike u primanjima umjetnika i ostalog dijela društva u svim državama u kojima se provodi kulturna politika desetljećima u stabilnom omjeru na štetu umjetničkih, zašto bismo uopće trebali imati kulturnu politiku? Treba li nam ambiciozna kulturna politika ako takva nimalo neće utjecati na promjenu života umjetnika? Bit će veliki izazov sljedećoj generaciji da pronađe novo opravdanje za kulturnu politiku.”
Dobra stara održivost
Poljska ekonomistica Dorota Ilszuk i kulturna menadžerica Anna Karpinska ilustriraju življenu kulturu rezultatima istraživanja o broju i radnom statusu umjetnika i nezavisnih kulturnih radnika u Poljskoj. Uz smanjivanje broja umjetnika u posljednjih deset godina, suvremeni poljski umjetnici rade 2,5 posla u prosjeku, a njihova su mjesečna primanja ispod minimalnog poljskog dohotka, pri čemu žene zarađuju manje od muškaraca. Istraživačice rješenje vide u političkom zahtjevu za uspostavljanjem posebnog radnog statusa za umjetnike u državi, koji bi se, radno i socijalno, moralo izjednačiti umjetnika s ostalim profesijama.
Mađarski profesionalac kulturne politike i direktor regionalnog centra za financiranje kulture u središnjoj i istočnoj Europi (The Budapest Observatory) Péter Inkei izradio je SWOT analizu kojom je pokazao razlike umjetničke proizvodnje centralne i istočne Europe između 2009. i 2019. godine. Simplificirajuća, funkcionalno očito odgovarajuća, podjela Inkeove analize između starog zapada i “zaostalijeg” istoka u polju kulturne proizvodnje pokazala je da su od ekonomske krize 2008. nacionalni budžeti za kulturu smanjivani ili stagniraju, a umjetnička proizvodnja “statistički opada”, iako su se iznosi EU fondova iskoristivih u tom polju u posljednjih deset godina na terenu istočne Europe povećavaju. Također, naglašava Inkei, “jaz između zapada i istoka u deset je godinu ostao jednak ili se pogoršao u pitanjima socijalne inkluzije, pogotovo u ruralnim sredinama”.
Problem financiranja javne kulture i umjetničkih praksi, osnovna zadaća europskih kulturnih politika kakve poznajemo, oduvijek se nalazi u čudnoj diskrepanciji s “tvdokuhanim” pojmom radnih prava umjetnika i (nezavisnih) kulturnih radnika u Europi: i tu toplu vodu sudionici Kompendija usmjeravali su, prema izvještajima kojima baratamo, u dozama pristojnosti prema temi diskusija.
Koji bi bio finiji krovni pojam u ovoj prigodi? Pogađate, pojam “održivosti” kao teorem koji je najlakše “kritički elaborirati” kao “nejasnu ali dominantnu paradigmu što složeno i intenzivno utječe na polja ekologije i kulture”, kako ističe francuski profesionalac kulturne politike Thomas Perrin. A uži problem održive nacionalne kulturne politike financiranja iznijela je Milena Dragićević Šešić, s beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, u “kontroverznoj naravi” programiranja javnog budžeta “između neprofitnih umjetničkih praksi i onih koje su projektno, ali mandatorno, samoodržive”.
Treba li javna kulturna politika odlučiti koji su umjetnički i kuturni projekti “predodređeni” na održivost, a kojima se nikad neće moći dati takva mogućnost? Javna politika bi, ako brine o javnom interesu, morala imati kriterije financiranja u odluci “između novca i umjetnosti”, zaključuje Dragićević Šešić. I tako dalje. Imaju li suvremene europske kulturne politike status političkog subjekta i/ili javnog interesa u suvremenom političkom trenutku, ionako je odgovoreno naslovom nosive debate Kompendija.
Nije, naravno, ni nakana niti uvjerenje suvremenih kulturnih profesionalaca da zaoštre sindrome suvremenih trendova u kolektivni nazivnik eventualnog, možda ključnog, političkog problema. Uostalom, Kompendij je oformljen na incijativu Vijeća Europe 1998. godine kao zajednički projekt u suradnji s Europskim institutom za komparativna kulturna istraživanja gdje se, u suradnji neovisnih istraživača kulturnih politika, predstavnika nevladinog sektora i nacionalnih vlada isključivo provodi “monitoring kulturnih politika, njihovih instrumenata rasprava i trendova”. Ali tko kaže da monitoring trendova kulturnih politika mora biti ubojito suhoparan?
Lokalna perspektiva
Sudionici Kompendija, u sistemskoj dekadenciji svoga polja, a mnogogdje i profesionalnog interesa, nalaze kreativne strategije da se “igrivošću” priklone trendu. Ovom su pariškom prigodom, primjerice, svi panelisti pozvani da se pod tematskim disputom “Kraj kulturne politike?” okušaju u interpretaciji tarot-karata čiji je ekskluzivni špil “Instant Archetypes: A New Tarot For The New Normal” izradila grupa dizajnera: za ovakve i slične prigode na kojima se o budućnosti kreativnog polja može (psihoanalitički?) “potentnije otvoriti nesvjesno” u problemima kreativnih industrija i umjetničke proizvodnje.
Poznato je da karte nikad ne lažu. “Laže” netko ili nešto drugo, što znaju panelisti tarota koji su umjesto uobičajenih motiva Velike i Male arkane tarota prionuli interpretacijama karata s motivom države, korisnika, kolapsa, aktivista, autoriteta, hakera, tržišta… Trend kulturnih politika europskog smjera ionako je, oduvijek, u interpretativnoj arbitrarnosti a tarot je novi, njuejdžerski alat za “novu normalnost” kulture 21. stoljeća. Tako piše u izvještaju Kompendija, ako dobro čitamo.
Jedini preostali evergrinski trend, baza svake europske kulturne politike, sastoji se, ako dobro shvaćamo, od “mapiranja”. Pa ako revijalnom prikazu trendova kulturne politike nedostaje suvremena domaća perspektiva, treba znati da se administracija kabineta ministrice Obuljen Koržinek drži stabilne diskurzivne valute.
“Nakon gotovo dvadeset godina zatišja”, javlja Večernji list krajem svibnja, “Ministarstvo kulture krenulo je u izradu doista potrebnog Izvještaja o hrvatskoj kulturnoj politici”. “Izradit će se analiza po područjima i sagledati trenutno stanje, identificirati ključna pitanja i dati procjena razvojnih trendova, prepreka, izazova i potencijala u područjima kulture i kulturne politike. Rezultat ove analize stanja treba biti publikacija u kojoj se mapiraju i procjenjuju razvojni trendovi, prepreke i potencijali kulturnog razvoja u Hrvatskoj”, izjavila je ministrica u trendu političke situacije. Činjenica izvan takvog trenda tiče se jednog nesretnog, strateškog dokumenta što je politički elegantno udavljen. Antimapirajuća, antitrendovska roba “Radni dokument medijske strategije” u mandatu prethodne vlade tako je ostao jedini relikt cinizma ozbiljne javne politike. U zamislivom panelu nekog sljedećeg Kompendija kulturnih politike, pod naslovom: “Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj”.