Nema relevantnijeg svjetskog, a ni domaćeg medija, koji danas nije prenio ključne momente intervjua koji je ruski predsjednik Vladimir Putin dao Financial Timesu. Sam intervju funkcionira kao svojevrsna uvertira samitu G20 koji se ovaj vikend održava u japanskoj Osaki. Ključna teza Putinova intervjua glasi: liberalizam je zastario. I ona se manje više pojavljuje kao naslov u svim prenošenjima sadržaja intervjua.
Putin svoju tezu potkrjepljuje navodno demokratskim argumentom: liberalne politike više ne zastupaju interese većine europskog stanovništva. To je, tvrdi, prozrela i sama ta većina što navodno sugeriraju izborni rezultati širom Europe. Dakle, Putin samo govori ono što vidi. Također, navodi da su tzv. tradicionalne vrijednosti naprosto prikladnije današnjem svijetu jer ljudima pružaju sigurnost.
Međutim, ta atraktivna Putinova epohalna odrednica u stilu Fukuyame o kraju liberalizma nosi u sebi cijeli niz pretpostavki koje se zasnivaju na povijesnim i političkim (namjernim) zabludama. Za početak, teško je u Putinovu istupu utvrditi na čemu konkretno počiva razlika između liberalnih i tradicionalnih vrijednosti. Manje-više ih svodi na tretman migranata. Pri čemu zapadne liberale optužuje da su migrante pretvorili u ljude bez pravnih obveza: navodno mogu ubijati i silovati bez da budu kažnjeni. Tisuće smrti migranata na Mediteranu i europskim granicama, sugeriraju sasvim drukčiju stvarnost, ali sama stvarnost ionako ne kotira previše dobro u desnim pogledima na svijet.
Valja istaknuti i da je Putinova ocjena o napuštanju “liberalnih” vrijednosti širom Europe prilično nategnuta. Iako se pojavio priličan broj stranaka i političkih pokreta koji dovode u pitanje demokratske stečevine, daleko su od dominacije kontinentom i ne izražavaju stav neke famozne tihe većine. Pritom Putin upada u zamku u koju upadaju i njegovi liberalni oponenti: te demokratske stečevine nisu proizašle iz liberalne ideologije kao takve već su izborene kroz masovne političke pokrete 19. i 20. stoljeća. A ti su pokreti uglavnom bili radnički i predvodili su ih socijalisti i komunisti.
Također, ti su pokreti bili oni koji su većini stanovništva donijeli sigurnost, a ne tradicionalne vrijednosti. Te takozvane tradicionalne vrijednosti su sigurnost donosile samo manjoj grupi bogatih bijelih muškaraca. Svi ostali, siromašni, žene, pripadnici drugih rasa, bili su izloženi krajnjoj nesigurnosti. No s rastakanjem institucija socijalne države i demokratske participacije, ponovno se javlja rašireni osjećaj nesigurnosti diljem Europe. Fama o tradicionalnim vrijednostima koje će povratiti sigurnost jer su navodno stabilnije i hijerarhijski postavljene je naprosto revizija povijesti. Uostalom, zašto demokracija i radnička prava nisu tradicionalne vrijednosti? Valjda je više od 100 godina postojanja nečega dovoljno da se proglasi tradicijom.
Putin, a i njegovi politički prijatelji širom Europe, polaze od pretpostavke da su raširenom osjećaju nesigurnosti pridonijeli ekscesi liberalizma. Od otvorene migrantske politike do realizacije ženskih prava. Ono što prešućuju je očita činjenica: osjećaj nesigurnosti prvenstveno proizlazi iz sve izraženije izloženosti radnih ljudi hirevima tržišta. A ako se ta činjenica ne prešuti, onda je epohalna odrednica nešto drukčija: kapitalizam je zastario. A liberalizam? Njega bi prvo valjalo definirati. Za početak valja samo reći da prava i slobode žena ili LGBTI osoba nisu dio iste tradicije kao prava i slobode investitora. Jer desnica parazitira upravo na tom povezivanju koje liberali slave kao civilizacijsku stečevinu. I u tome se savršeno nadopunjuju.