Čini se da se u Hrvatskoj polako oblikuje novi politički žanr. A radi se o tome da nezadovoljni poduzetnici u sklopu isticanja nevolja s poslovanjem Vladi nude novu ekonomsku ili industrijsku strategiju. Ništa čudno, s obzirom na to da nikakve strategije nema već desetljećima. Prvi se javio Mate Rimac koji je Vladi ponudio usluge posrednika u privlačenju investicija iz automobilske industrije. I to ne onih tipova investicija na kojima se u priličnoj mjeri zasnivaju ekonomije Češke, Slovačke i Mađarske, već onih koji bi navodno Hrvatsku učinili centrom tehnološkog razvoja i inovacija u industriji.
O neobičnim ambicijama takve strategije smo ovdje već pisali tako da ćemo se osvrnuti na drugu ponudu. A nju su nam jučer otkrili iz Koordinacije ugostitelja Hrvatske, novoosnovanog svojevrsnog kriznog stožera sektora. Oni prvenstveno traže da im se smanji PDV koji iznosi 25%. Ili da se vrati na prijašnju međustopu od 13% ili da se smanji skroz na 10%. Jer su dio ključne ekonomske grane – turizma. Usput traže i druge porezne olakšice poput micanja poreza na potrošnju, a sugeriraju da im ne bi teško palo ni smanjivanje poreza na dohodak. Pritom ističu duboko ukorijenjen mit prema kojem država uzima radniku više od pola plaće.
Tvrde da bi im ti porezni poticaji ostavili dovoljno prostora da bolje plate radnike čime bi se izbjegla akutna nestašica radnika. Dakle, po njihovim izračunima, radnici bježe zbog “porezne represije”. Što se tiče visine PDV-a od 25% tu su definitivno u pravu. Po tome smo u samom europskom vrhu, a radi se o regresivnom tipu poreza: kad piju kavu u kafiću istu visinu poreza plate i vlasnik hotela i sobarica u tom istom hotelu. Iz perspektive porezne pravde definitivno bi bilo prikladnije smanjiti taj porez, a prihode nadoknaditi povećanjem drugih poreza. No, postavlja se pitanje bi li se u slučaju snižavanja PDV-a taj novac prelio u ruke radnika. A tu se naravno pretpostavlja da se ne bi snižavale cijene proizvoda već bi određeni dio koji je prije išao u proračun sada išao na plaće.
Ako nisu prisiljeni na taj “ustupak” zbog manjka radne snage, poslodavci se na njega sigurno neće odlučiti zbog dobre volje. U svoju korist iznose podatke Financijske agencije po kojima je prosječna profitna margina u Hrvatskoj iznosi 3%. Međutim, ne znamo ništa konkretno o profitnom manevarskom prostoru u ugostiteljstvu i turizmu. S druge strane, barem etnografski, prilično smo upoznati s mizernim uvjetima rada sezonaca koji se donekle popravljaju samo zbog manjka radne snage, a ne zbog brige poslodavaca za dobrobit hrvatskih radnika.
No, ono što je najzanimljivije u cijeloj priči su ideje koje idu dalje od pukog snižavanja poreza i standardnog vapaja. Predstavnici ugostitelja upozoravaju na stihiju u sektoru i zagovaraju nužnost strategije. Strategija se prvenstveno zasniva na nižim porezima, ali se u nekim izjavama naslućuje da bi se tim putem ostvario prostor za suradnju s domaćim proizvođačima, npr. OPG-ovima i slično. Sve bi to bilo okej da domaća poljoprivreda nije prilično uništena i da bi svi ti ugostitelji odavno digli halabuku kada bi primjerice Vlada odlučila izdašnije i preciznije subvencionirati taj sektor.
Da zaokruže cijelu priču i predstave se kao borci za razvoj hrvatske ekonomije i društva u cjelini, na novinsku konferenciju su doveli i Mladena Novosela, predsjednika Saveza samostalnih sindikata Hrvatske koji im je pružio podršku. Valjda je tako lakše dignuti plaće radnicima nego kroz sindikalno organiziranje. Povijest još nije zabilježila takav slučaj, ali neobična su vremena, tko zna.
Dvije stvari u cijeloj priči trebaju biti jasne: prvo, pitanje snižavanja poreza ugostiteljima nije pitanje kapitalizma ili socijalizma. To je pitanje državnih odluka o subvencioniranju pojedinih sektora za koje se odluči iz ovog ili onog razloga da su važni. Ili da ih se treba zaštititi od strane konkurencije. Na primjer, ako su u susjednim turističkim zemljama porezi niži. Sve su to najnormalnija kapitalistička posla. A drugo, ugostitelji koji tvrde da im je država “nacionalizirala” prihode sigurno neće biti ti koji će ponuditi relevantnu ekonomsku ili industrijsku strategiju.
Politički je, da se vratimo na početak, najzanimljivija reklamna potreba da se vapaji poduzetnika predstave kao začeci industrijskih strategija. A retorički je najzanimljivije poduzetničko posezanje za “stihijom” kao oznakom za stanje u ekonomiji ili pojedinim sektorima. A ni sami ne slute koliko time zapravo točno opisuju slobodno tržište. S manje ili više poreznog opterećenja.