Glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres pozvao je mlade ljude da započnu zelenu političku revoluciju. U razgovoru s Gretom Thunberg kazao je da “političke vođe ne reagiraju dovoljno brzo kako bi dobili utrku protiv klimatske krize”. Umjesto da predloži sankcije za neodgovorne političare, da osmisli nešto učinkovitiju strategiju UN-a za borbu protiv krize, Guterres je odabrao moralno komforniju, psihološki manje napornu, socijalno manje konfliktnu paradigmu, poznatu i kao “linija manjeg otpora”. Štafetu “revolucije” predao je dalje, gotovo opravši ruke od odgovornosti vlastite generacije.
Guterres u razgovoru s Thunberg i u govoru kojeg je održao nedavno na samitu u Abu Dabiju demonstrira političku nemoć razmjera kakvih očekujemo od sebe samih, od svih koji nisu na poziciji moći da nešto zapravo i promjene. No, što nam, ova gotovo rezignirajuća, boja Guteressovih izjava zapravo poručuje? Da su sve vlade na Zemlji, brojni političari, znanstvenici, aktivisti i druge zainteresirane strane potpuno nemoćne pred još uvijek jakim i sve destruktivnijim kapitalom? Zapravo, i sam klimatski samit u Abu Dabiju svjedoči upravo tome. U Europi se Europska komisija pokazala potpuno nemoćna pred izgradnjom novog, izrazito socijalno štetnog plinovoda Sjeverni tok 2 koji je u suprotnosti sa europskim energetskim strategijama koje zahtijevaju decentralizaciju energetskih izvora – ovaj plinovod zapravo to monopolizira. Štoviše, kompletna europska energetska strategija izrađena je tobože kako bi se EU oslobodila ruskog pritiska i ovisnosti o ruskom plinu, dok Sjeverni tok 2 gradi upravo ruski Gazprom.
Kapital slobodan od kompromisa
U SAD-u, dok razmišljaju o sankcijama EU zbog tog plinovoda, istovremeno zahtijevaju da Unija uvozi njihov ukapljeni plin, koji je okolišno još puno štetniji od ruskog zemnog plina. Isto se događa u Kanadi. Njihov premijer Justin Trudeau se s jedne strane ponosno pred kamerama kiti eko-frendli zelenim etiketama, a istovremeno kad se kamere ugase polaže nove kilometre cjevovoda, i to preko zemlje pobunjenih Prvih nacija. Kinu i Indiju ovdje nećemo ni spominjati, njih globalni poredak, ionako čini se, ne opterećuje previše, no Saudijska Arabija blokirala je jedan dio UNCC-ovog izvještaja o zagrijavanju planeta. Točnije, Saudijska Arabija osporavala je jedan dio izvještaja na čije su izbacivanje svi u konačnici pristali, a kako se ova, vjerojatno, najkonzervativnija zemlja na svijetu, ne bi povukla iz pregovora. Saudijska Arabija osporavala je znanost, na što znanstvenici nisu pristali, ali su pristali na još jedan politički kompromis. Pitanje je samo na kakve to kompromise pristaje kapital dok osporava znanost snažno potkrijepljenu praksom koju sad već primjećujemo i golim okom? On gazi demokratske procedure kao šrederovsko-ruski Sjeverni tok 2 i dok najsnažnijim europskim političarima daje čvoke po glavi, kao što je učinio s Europskom komisijom i njezinim “Six Pack” zakonima.
Podsjetimo, europska energetska strategija nije nešto što treba pretjerano braniti, ona je predviđala ukidanje socijalne cijene struje i unifikaciju tržišta u cijeloj Uniji. Istočnoj Europi to međutim ne odgovara zbog ogromne razlike životnog standarda u centru Europe i na njenoj periferiji, jer su kod nas, na periferiji, životni troškovi toliko visoki da samo viša klasa može plaćati struju po tržišnoj cijeni centra (nema dokaza da bi tržišna cijena pala na razinu socijalne, zato se ova druga i zove socijalna, jer je javno subvencionirana i povlaštena u odnosu na “običnu” tržišnu cijenu). Protiv nje se svojevremeno čulo mnoštvo različitih glasova. Ipak, ona je donesena, neovisno o potrebama cijelih država s europske periferije. Njemački naftni i plinski kapital pokazao se u slučaju Sjevernog toka 2 znatno moćniji od demokracije, od javnog interesa, od socioekonomske ideje ravnopravnosti, pa čak i od političkih prijetnji raspada Unije – jer svemu ovome štetila je europska energetska strategija. Čudno je stoga u konačnici, ovdje pozivati na poštivanje strategije, jer odgovor kapitala još je gori od državnih kompromisa prema njemu, a na socijalnu štetu naroda kojeg tobože predstavlja.
Svega ovoga svjestan je sigurno i António Guterres, no je li svijest o globalnoj kapitulaciji politike prema kapitalu dovoljan razlog da “odrasli” odustanu od borbe i prepuste je djeci – onoj društvenoj skupini čiju su ti isti odrasli dužni čuvati? UN još uvijek ima opciju radikalizacije situacije, otpora kapitalu i “lupanja” šakom po stolu. Uostalom tu su i međunarodni sudovi, pa zašto se ne bi pred njih izvelo sve magnate štetne za klimu? Zašto ne početi s Gazpromom ili bivšim njemačkim kancelarom Šrederom, ili “momcima” iz ExxonMobile-a, Shella, BP-a i slično?