Uspon Sirize u prvoj polovici ovog desetljeća pratio je i pojam koji se uvriježio u akademskom i kolumnističkom žargonu diljem Europe. Riječ je o pasokizaciji. Odnosi se na raspad socijaldemokratskih stranaka u postkriznom periodu čega je grčki Pasok bio ogledni primjer. Danas, četiri i pol godine nakon što je Siriza preuzela vlast i dan nakon što ju je izgubila, možemo utvrditi sljedeće: socijaldemokracija se nije raspala, samo je Siriza zauzela to mjesto.
A da stvari idu u tom smjeru moglo se naslutiti prije skoro točno četiri godine. Na referendumu o diktatu Trojke (Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond) održanom 5. srpnja 2015., grčki je narod donio jasnu odluku: NE. Više od 60% glasova davalo je Sirizinoj nedavno izabranoj vladi legitimitet da se suprotstavi mjerama štednje i toksičnim politikama iz Bruxellesa. Međutim, vlada na čelu s Aleksis Ciprasom se oglušila na narodnu volju i nastavila politiku suradnje s europskim institucijama kao i vlade koje su joj prethodile.
Rezultat svega je jučerašnji poraz na izborima koje je osvojila konzervativna Nova demokracija s gotovo 40% glasova, dok je Siriza završila na drugom mjestu s nešto više od 31% glasova. Međutim, rezultat koji bi u većini drugih zemalja predstavljao priliku za raznolike postizborne koalicije, u Grčkoj je duboko određujući. Naime, prema zakonu, svatko tko ostvari najbolji rezultat na izborima dobije kao bonus dodatnih 50 zastupnika. U ovom slučaju to znači da će Nova demokracija u novom sazivu parlamenta imati 158 od ukupno 300 zastupnika.
Čelnik Sirize Cipras je priznao poraz, ali je procijenio da nije strateški. Dobili su tek 4% glasova manje nego na izborima 2015. godine. To je točno, ali se snažno promijenio socijalni sastav tih glasova. Naravno, ne postoje još podaci i istraživanja za ove izbore, ali itekako su sugestivni u tom pogledu podaci o glasačkoj strukturi Sirize na nedavnim europskim izborima. Najviše su glasača izgubili među radnicima u privatnom sektoru, studentima i seljacima. Zapravo, njihov udjel u različitim društvenim skupinama je bio izbalansiran. Također, najpopularniji preferencijalni kandidati na tim izborima su bili oni s najmanje ljevičarskog bekgraunda, što isto dovoljno govori o promjeni socijalne baze Sirize.
Uzevši sve to u obzir i činjenicu da su najbolje rezultate postigli u nekad najsnažnijim utvrdama Pasoka, može se zaključiti da su postali upravo nova varijanta Pasoka s mahom “deideologiziranom”, klijentelističkom biračkom bazom. Drugim riječima, vratio se duopol na grčku političku scenu. Dakako, relativnom uspjehu Sirize ili barem održavanju na relevantnoj razini, pridonijela je i činjenica nepostojanja razrađene i društveno usidrene lijeve alternative koju je ona predstavljala u epizodi srozavanja Pasoka.
Inače, izlaznost je bila slaba, nešto viša od 57%, iako su se mnogi bojali da će zbog visokih temperatura biti i slabija. Prva, brzopotezna objašnjenja ionako očekivanih rezultata svode se na spomenutu Sirizinu provedbu mjera štednja i Prespanski sporazum o imenu Makedonije koji je razbuktao nacionalističke strasti. Kad smo kod nacionalizma, najljepša vijest izbora je ta da nacista više nema u parlamentu. Zlatna zora nije uspjela prijeći prag od 3%. Ali zato je uspjela nova stranka imena Grčko rješenje. Riječ je o antiimigrantskoj i proruskoj stranci koja je upravo na pitanju Prespanskog sporazuma stekla društveni zalet. Osvojili su malo više od 3% glasova i priskrbili si 10 zastupnika. Mnogi procjenjuju da bi oni mogli postati umivenije i prihvatljivije lice grčke krajnje desnice.
Za kraj valja spomenuti i da je bivši grčki ministar financija Janis Varufakis sa svojom novom strankom MeRA25 (Europski realistični front neposlušnosti) uspio prijeći prag. Imat će devet zastupnika u parlamentu.