Povodom novog saziva Europskog parlamenta, Politico je objavio niz tekstova objedinjenih u poprilično zanimljivom “Vodiču za preživljavanje među europarlamentarcima“. Dok se neki tekstovi bave praktičkim briselskim informacijama, istovremeno se čitaju pomalo diskvalifikacijski, budući da su fokusirani na centre moći i lobističke nemoralnosti. Drugi tekstovi bave se nekim strukturnim problemom s kojim se EU (ne)suočava. Pritom diskurs kojeg Politico koristi pomalo odudara od standarda profesionalnog i objektivnog novinarstva, kakav inače karakterizira ovaj politički medij. Vodič za preživljavanje i drugi tekstovi na temu izbora u EU parlamentu, sve su eksplicitnije politični. To znači da se u tom vodiču, pomalo atipično, ne bave samo političkim temama, nego im i pristupaju iz političke, pristrane, perspektive. Dok su čitatelji Biltena na takvo nešto navikli, oni Politicovi, vjerojatno nisu. Zanimljivo je ovo retoričko zaoštravanje ovog respektabilnog medija.
Kad Politico priča o EU parlamentu, govori o “europarlamentarnom mjehuru” – što podrazumijeva nešto napuhano što nema pokrića u realnim društvenim vrijednostima i što je na duge pruge neodrživo. Kada govori o demokraciji u EU govori o “licemjerju“, demokratskom jazu i hibridnoj demokraciji, a izraz toga u praksi objašnjava se setom općih pravila prema kojima funkcionira parlamentarna politika. Prvo pravilo je zahvatiti što više moći, po mogućnosti oteti što je moguće više nadležnosti izvršnoj vlasti. Drugo pravilo je nikad ne prepustiti moć koju se jednom steklo, a treće kaže da se u slučaju odstupanja s poželjne pozicije mora osigurati bilo koja druga pozicija s visokim stupnjem političke moći.
Neuobičajeno kritičan prema strukturi Europske unije, Politico osim kratkog opisa sukoba po pitanju novog predsjednika Europske komisije, donosi i niz “vrućih krumpira” u obliku politika koje parlament mora riješiti u ovom sazivu.
Svađa zainteresiranih strana oko spitzenkandidata odnosno novog predsjednika Europske komisije, još uvijek traje, no osim ako na neko čudo to mjesto pripadne nekoj ljevičarskoj skupini – zapravo je nebitna jer su oba kandidata iz Stranke europskih pučana. Dok je Manfred Webber više desno, Ursula von der Leyen je više centralno (njezinu potvrdu parlament bi trebao izglasati na sljedećoj sjednici od 15. do 18. jula). Glupost ovog odabira primijetio je i Politico koji EU naziva hibridnom demokracijom, odnosno unijom država i ljudi, gdje je pravilo da politički legitimitet proizlazi i iz mišljenja javnosti (izbora) ali i stavova samih država kao tijela nezavisnih od naroda (koji ih je prvotno uopće birao). Europsko vijeće stoga može (ali ne mora) predložiti kandidata uzimajući u obzir i izborne rezultate, no kandidata kao predsjednika Komisije mora potvrditi apsolutna većina EU parlamenta. U ovom trenutku još nije izvjesno tko će biti novi predsjednik EK, ali vrlo vjerojatno će to biti Ursula von der Leyen, njemačka ministrica obrane i članica demokršćana i Stranke europskih pučana. Karakterizira ju se kao političarku desnog centra sličnu Angeli Merkel.
Politike bez rješenja
No, neovisno o tome tko će biti novi predsjednik EK, novi saziv parlamenta na svom će dnevnom redu vrlo brzo naći mnoštvo novih još nedorađenih politika kojima je zasad zajednički nazivnik nemar za socijalnu funkciju države, uz njeno istovremeno fingiranje. Prvi primjer na tom popisu je svakako reguliranje internet platformi. Ta će regulacija pod egidom sprečavanja lažnih vijesti i utjecaja na demokratske procese zapravo osiromašiti slobodu kreativnog izražavanja na internetu i vjerojatno onemogućiti mnoštvo trenutno besplatnih resursa i alata dostupnih svima. No, budući da je glavno načelo EU naplata svih mogućih vrsta autorskih prava, socijalno pitanje kulturnog osiromašivanja onih koji ne mogu platiti suvremene medijske sadržaje, ovdje nije uopće pitanje. Drugi argumentacijski niz ima znatno veću težinu, a to je takozvana digitalna ekonomija. Dakle EU se pita kako da oblikuje odgovornost Googla i Facebooka za objavljeni sadržaj a da istovremeno ne umanji prihode koje takva ekonomija nosi. Googleova taktika otpora već je jasna: kad je EK kaznila Google News zbog preuzimanja tuđeg rada, a bez ikakve naplate, te ostvarivanja prihoda od tuđeg rada, Google je jednostavno povukao News servis iz Europe. Dok se muči kako da se naplati od digitalnih divova a istovremeno ne poveća poreze, EK od stabala više ne vidi šumu. A rješenje, kad bi bilo prihvatljivo, savršeno je jednostavno: oporezovati tehnološke gigante pa ta sredstva samostalno distribuirati po principu pravednosti. Umjesto toga, EK se gubi u uzaludnom pokušaju uspostave demarkacijskih linija između govora mržnje i slobode govora. Između gušenja kreativnih sloboda i poticanja stvaralaštva, između činjenica i “post-činjenica” tj. laži, između morala i lažnog morala, između progresivnih i tradicionalnih digitalnih vrijednosti, i tako dalje.
Druga točka, koja se apolitično zove regulacija prevoznika, zapravo je jedno od najvećih radničkih pitanja proteklog saziva EU parlamenta. Regulacija prevoznika u sebi nosi odluku o jednakoj cijeni rada u centru EU i na njenoj periferiji. Radi se zapravo o Direktivi o upućenim radnicima i strukturnom ekonomskom disbalansu kojeg ona produbljuje, nečime što je zapravo ovaj problem trebalo riješiti. Zahvaljujući francuskom predsjedniku Macronu, ovo bi mogao biti kraj iluzije o jednakosti radničkih prava u EU, a tržište bi se moglo podijeliti na zemlje centra i zemlje periferije, što bi moglo označiti službeni početak kraja EU. Treća točka je plin. Iako smo na Biltenu o tome već mnogo toga kazali, ovdje moramo reći da se ovaj put formalno barem, ne radi o Sjevernom toku 2 već o promoviranju “zelenog plina” poput vodika i nekih sintetičkih goriva. Međutim, usprkos lijepim namjerama, plinski lobiji u Europi i dalje su neki od najmoćnijih, a da su moćniji od Europske komisije pokazalo se na spomenutom primjeru Sjevernog toka 2.
Preostale točke tiču se digitalnog tržišta, farmaceutske industrije i cijene novih lijekova, digitalne sigurnosti, klimatskih promjena i njihovog financiranja, o čemu ćemo u narednom periodu biti posebno izvijestiti, o zelenoj tranziciji – također ekonomski neravnomjernoj, klimatskom fondu, oporezovanju emisija stakleničkih plinova, tranziciji poljoprivredne politike koja je poseban kamen spoticanja, a njena reforma je toliko velika da zahtijeva cijeli paket novih zakona. Također na dnevnom redu je i peglanje budžeta EU, što je dosta problematično s jedne strane zbog pravila raspodjele sredstava (zemljama periferije), zbog neravnomjernog punjenja budžeta (zemljama centra) i zbog nedostatka fiskalne ujedinjenosti, koju doduše baš nitko niti ne zaziva, osim povremeno nekog pro-EU ludo optimističnog ljevičara.
Ipak, najnoviji problem je odnos s Kinom koja je po novome glavni europski “strateški suparnik”. Shvatili su to, nakon što su godinama velikodušno primali kineske investicije – u strateški, socijalno i ekonomski zapuštenu periferiju Europe, u Junckerov investicijski fond, u energetiku i infrastrukturu. “Push-back” prema Kini oživjeli su dakako njemački i francuski industrijalci, isti oni koji zapravo europsku periferiju kontinuirano i drže u žestokoj ekonomskoj zavisnosti. Budućnost Europske unije je neizvjesna. Ona se možda neće raspasti u narednih pet godina, ali ovakvo ignoriranje socioekonomskih potreba naroda koji žive unutar granica EU, a koje se vidi u strukturi političkog sustava, u prioritetima EU, i prije svega užasno neadekvatnom odnosu prema klimatskoj krizi zapravo ne ulijevaju nikakvu nadu u želju za njenim dugoročnim opstankom. No, svi ovi problemi koje EU smatra svojim prioritetima mogli bi pasti u vodu ukoliko se ne preorganiziraju s fokusom na klimatsku krizu.