Beogradsku kulturnu i nezavisnu scenu posljednjih tjedana potresa mizogino proganjanje žena koje djeluju u javnom prostoru. Gadarije kakve je predavač na Fakultetu za medije i komunikaciju Zoran Ćirjaković, godinama upućivao novinarki Danasa, dvjema aktivistkinjama (od kojih je jedna Biltenova autorica), jednoj teoretičarki feminizma i jednoj povjesničarki zaposlenoj na fakultetu, zaista se rijetko mogu vidjeti u javnosti.
U otvorenom pismu ovih šest žena objašnjava da su nakon dužeg perioda koje su provele izložene proganjanju, nasilju na društvenim mrežama i seksističkim uvredama Zorana Ćirjakovića, predavača na Fakultetu za medije i komunikacije odlučile napokon reagirati. Ističu kako za uvrede ovog predavača “nije postojao poseban povod”, kako “nije bilo ličnog ili javnog sukoba” među njima:
Ćirjaković je u različitim trenucima tokom prethodne tri godine targetirao svaku od nas vređajući nam dostojanstvo seksističkim uvredama, diskreditovanjem našeg rada i sposobnosti, često na rodnoj osnovi, i to na društvenim mrežama, u tekstovima koje je objavljivao na svom blogu, u medijima za koje piše i tokom nastupa u televizijskim emisijama. Nastojao je da sazna informacije iz naših privatnih života da bi ih zatim objavljivao u svojoj zlonamernoj interpretaciji. Nekima od nas je slao neželjene e-mail poruke, pozivao autor/ke emisija u kojima je trebalo da gostujemo da nas “opozovu”, pravio profile na društvenim mrežama koristeći naša imena i fotografije, praktično se, na taj način, lažno predstavljajući u ime nekih od nas. I dan-danas, na svom blogu i (nedavno deaktiviranom) Tviter nalogu objavljuje naše fotografije stavljajući ih u podsmešljiv ili uvredljiv kontekst, organizujući onlajn hajke na nas. Pojavljivao se na događajima na kojima smo javno nastupale i pokušavao da isprovocira našu reakciju.
Iz ovoga je jasno da je svrha ovih napada bila ušutkavanje žena koje pretendiraju na javne i intelektualne društvene funkcije. Budući da ih ne uspijeva intelektualno diskvalificirati na temelju njihovog rada i društvenih vrijednosti za koje se u tom radu zalažu, preostalo mu je samo da ih diskvalificira po rodnoj osnovi. Ono što se pri diskvalifikaciji muškaraca vrši ad hominem metodom, u slučaju ženskih meta ne treba uopće biti pojedinačno, dovoljno je to poopćiti na razinu roda i spola. Zaista, najlakša je to diskvalifikacija, a opet mnogim muškarcima i ženama potpuno inherentna i često nesvjesna. Ćirjaković je od ovih demona rodne nejednakosti, s kojima se svi svakodnevno borimo, izgradio agresivnu socijalno-političku strategiju. Jer lijeve ideje su opasne, znamo svi. One su destruktivne, a njihovi nositelji su totalitarni, stoga je napad na ljevičarke idealna opcija za ubiti dvije muhe jednim udarcem.
Ističu to i beogradske “vještica iz Rija”: “odsustvo polemičkog duha pretače se često u izravno vređanje kada su u pitanju njegove neistomišljenice. S obzirom na tip i učestalost uvredljivih izjava o svakoj od nas, mišljenja smo da je reč o strateškom zastrašivanju i zlostavljaju žena u javnom prostoru.”
Mizoginija nema ni rod ni spol
Argumenti za diskvalificirati ženu zapravo uopće niti nisu potrebni. Dovoljno ju je poniziti kao ženu, a primjere kada je demonstrirala neku od stereotipnih ženskih karakteristika uopće nije teško pronaći. I zaista, rijetko kad se dogodi neki sukob mišljenja između žene i muškaraca koji se ubrzo ne svede na njezine karakterne osobine. Ono što je obično posebno socijalno poražavajuće u tome je opća društvena prihvaćenost takvih strategija. Dakako, proglasimo li kao žene neku ženu ludom ili histeričnom, slabom ili tihom, agresivnom ili previše pasivnom, automatski sebe afirmiramo kao slobodnu od tih inherentnih ženskih mana. Ne slažu li se dvije žene međusobno, mizoginija je i dalje opcija: jedna od njih sigurno ne zna ni što misli, ni što govori, a perspektiva koju gradi u tom sukobu može biti ili emotivna ili se nužno radi o zlonamjernosti. Opravdana ljutnja zbog nepravde svakako ne može biti relevantan argument, smatra se. Bilo kako bilo, ovo su realni društveni problemi iznad kojih nisu ni muškarci ni žene. Razlika u pristupu ovim problemima svodi se stupanj prioritetnosti koji dajemo tom problemu. Što smo mu izloženiji, više smo ga svjesni.
I što nam je kao društvu preostalo učiniti? Reakcije na ovakve stvari uvijek su izrazito socijalno polarizirajuće. A, iako se više od 100 godina sistemski bavi nasiljem muškaraca nad ženama, liberalni feminizam (i njegovi prethodnici) nije nam dao mehanizme nošenja s ovim polarizirajućim sukobom. Osim moralnih paradoksa i zahtjeva koji ponekad djeluju kao spaljivanje muškaraca na lomačama, liberalni feminizam ne nudi nikakva sistemska rješenja, tek nove moralne paradokse iz kojih se nemoguće izvući kao cjelovita osoba i kao zdravo društvo. Lijeve strategije rješavanja rodno uvjetovanog nasilja moraju nužno uz sankciju sadržavati i načela socijalne reintegracije, a moralni paradoksi moraju se moći razriješiti, jer iako je rodno nasilje uvjetovano rodom, to ne znači da se ono prenosi samo s muškog roda na ženski.
Srpsko društvo kao i većina ostalih na svijetu, zasad ne pokazuju interes da uđe u koštac s ovim problemom. Kako ističe beogradska šestorka u otvorenom pismu “tužilaštvo za visokotehnološki kriminal je obavešteno o pojedinim ispadima Zorana Ćirjakovića, ali nikada nije reagovalo.” Ali reagirali su branitelji prava nasilnika na slobodu govora. No, Ćirjakovićev slučaj možda jednoga dana ostane zabilježen u udžbenicima kao školski primjer u kojem ne postoji pitanje gdje je granica između govora mržnje i slobode govora – jer višegodišnje zlostavljanje nije sloboda govora, nego strategija mržnje. Dekan fakulteta na kojem predaje Ćirjaković ogradio se od cijele situacije, prepustivši se institucijama u nadi da će one obaviti svoj posao. Takvo pranje ruku od suodgovornosti za ponašanje svog radnika ne bi trebalo biti moguće prodati akademskoj i medijskoj zajednici. Pokušaj pranja ruku tek je potvrda suodgovornosti institucija koje trebaju da brinu o javnosti i smjeru razvoja društva. Toleriranje Ćirjakovićevog ponašanja stoga je istovremeno i točka u socijalnoj optužnici protiv dekana Fakulteta za medije i komunikaciju.
Zanemarene od sustava koji bi ih trebao štititi, naših šest drugarica moralo je pristupiti jedinoj preostaloj ljevičarskoj metodi: udruživanju u kolektiv i upućivanju javnog apela građanima, u nadi da će stvoriti dovoljnu inerciju da se ovo zlostavljanje zaustavi. No, slučaj Zorana Ćirjakovića također svjedoči i očiglednoj granici između muškaraca koji jednom pogriješe u odnosu prema ženama i muškaraca koji su predatori i koji godinama koriste svoju rodnu moć kako bi držali žene pod kontrolom. Razlika je to koju uvijek treba imati na umu ako mislimo ikad izaći iz moralnih paradoksa u kojima nas je odgojio liberalni feminizam. Nisu svi muškarci uvijek krivi, i nisu sve žene uvijek nedužne. Ipak, u slučaju Ćirjakovića nema takve nedoumice, stvar je jasna, zato ovo i jest školski primjer. Nitko ne može tri godine kontinuirano ponižavati nekoga i biti nedužan.