Postalo je uobičajeno odnose Kosova i Srbije promatrati kroz reakcije vlada obiju država koje su u pravilu reakcija na prethodne postupke druge strane. Srpski veto na kandidaturu Kosova za članstvo u UNESCO-u, pa odluka kosovske vlade o uvođenju 100-postotne trgovinske tarife za srpske i bosanske proizvode te otežavajuća retorika između čelnika dviju zemalja ne ukazuju na pravi problem u odnosima dviju zemalja. Oni su tek simptom duboko ukorijenjenog nepovjerenja i skepticizma čijem se rješavanju nikada nije ozbiljno pristupilo.
Nedavno povećanje napetosti među čelnicima obiju zemalja rezultat je političke panike zbog nepripremljenosti s kojom su se obje strane sučelile nakon povećanja međunarodnog pritiska da u kratkom razdoblju postignu dogovor. Kosovo i Srbija još nisu prošli kroz smislen proces pomirenja niti su imali značajnu razmjenu kulturnih dobara, roba i usluga ostvarenu putem prijateljskih međudržavnih projekata, stoga bi prisilno potpisivanje konačnog dogovora moglo imati više negativnih nego pozitivnih učinaka. Pokušavajući izbjeći sliku sebe kao izdajnika u unutarnjim poslovima države i Vučić i Tači teško objašnjavaju narodima o čemu se točno vode pregovori i koje su posljedice trenutnog prijedloga. S najnovijim zastojem u pregovaračkom procesu, u obje se zemlje razvijaju unutarnje komplikacije. Dok na Kosovu vlada pokušava preuzeti veću ulogu u pregovorima, Vučić se u Srbiji suočava s frontom ujedinjene opozicije koja ne odobrava nikakve ustupke Kosovu te i dalje tretira taj teritorij kao dio Srbije.
Činjenica da dvije zemlje u svojim zajednicama ne uspijevaju ostvariti političku podršku međudržavnom dogovoru svjedoči obostranoj nespremnosti da u potpunosti stanu iza njega. No, suzdržavajući se u potpunosti podržati dogovor, dok istovremeno pokušavaju zadovoljiti zahtjeve međunarodne zajednice, a kako bi i dalje uživali njezinu podršku, narušavaju svoje pozicije u unutarnjim pitanjima države. Pritom otvaraju prostor radikalnim oporbenim opcijama koje su više neprijateljski nastrojene prema mogućnosti ostvarenja brzog dogovora. Paradoksalno, time možda čine ispravnu stvar, ali iz pogrešnih razloga. Dok je Europska unija zainteresirana za ostvarenje trajne stabilnosti u balkanskoj regiji, pogrešno pristupa problemu Kosova i Srbije po modelu primijenjenom na Sjevernu Makedoniju i Grčku. Iako je Sporazum iz Prespa izvrstan primjer pronalaženja rješenja među susjedima na Balkanu, slučaj Kosovo – Srbija ima sasvim drugu prirodu.
Odnosi ovih dviju zemalja imaju previše neriješenih i ranjivih pitanja koja predstavljaju ozbiljnu prijetnju svakom budućem rješenju. Sporazum neće normalizirati odnose Kosova i Srbije ako ga ne poprate mjere za rješavanje otvorenih pitanja i normalizaciju praksi prisutnih u društvu prije njegova potpisivanja. Pitanja poput ljudi nestalih u kosovskom ratu, brojni neriješeni slučajevi ratnih zločina, gotovo nepostojeća kulturna razmjena, minimalna putovanja ljudi iz jedne zemlje u drugu te nekontrolirani govor mržnje u medijima i javnom diskursu, preteški su društveni problemi da bi ih se ignoriralo. Umjesto pritisaka na rukovodstva dviju zemalja da što prije postignu dogovor, Europska unija trebala bi inzistirati na procesima mirenja i taktikama suzbijanja radikalnog nacionalizma, zatim na povećanju bilateralne razmjene i na suradnji u širokom spektru područja i u konačnici na rješavanju rana otvorenih već dvadeset godina.
Premda ozbiljan rizik otvorenog sukoba Kosova i Srbije ne postoji, raste razina političke panike hranjena idejom skorog potpisivanja sporazuma, koja može vođe obiju zemalja nagnati na udovoljavanje zahtjevima opozicije što bi ih pogurnulo u podržavanje radikalnijih stavova. Posljedica toga bila bi gubitak dosad ostvarenog napretka u pregovorima. Odsustvo rizika od ozbiljnih sukoba između dviju zemalja također ne znači da bi moguća razmjena teritorija trebala biti temelj na kojem bi se ispregovarao sporazum. I Vučić i Tači su posljednjih mjeseci često spominjali “granice” kao jedan od elemenata mogućeg sporazuma Kosovo-Srbija. Iako bi prekrajanje granica značilo prestanak etničkih napetosti, ne treba smatrati kako je problem time riješen. Umjesto toga, on je pometen pod tepih jer je stabilnost fingirana stvaranjem etnički čistih državnih teritorija bez unutarnjih napetosti.
Oteta društva
Sporazumi dviju zemalja temeljenih na etničkoj teritorijalnoj podjeli i eventualnoj razmjeni stanovništva mogu imati dosta negativne posljedice za cijelu regiju Balkana. Pokušaj razgraničenja etničkih skupina državnim granicama, uz svjesno znanje o tome da sličnih problema ima i među drugim državama regije, moglo bi stvoriti beskrajni lanac potraživanja u drugim balkanskim zemljama te destabilizirati odnose drugih zemalja. Takav bi sporazum, u realizaciji najcrnjeg scenarija, otvorio prostor za propitivanje etnički mješovitih zemalja na Balkanu, ukoliko se model etnički čiste države pokaže kao jedini koji osigurava stabilnost. Najočigledniji problem pritom je stanje u Bosni i Hercegovini gdje država ne funkcionira zbog etničkih podjela, a tu je i odnos Albanije i Sjeverne Makedonije. No, što bi to značilo za druge etničke skupine u ove dvije zemlje koje nisu predstavljene vlastitom državom? I na Kosovu i u Srbiji postoji značajan broj drugih nesrpskih i nealbanskih etničkih skupina koje bi se politički izbrisale u okviru sporazuma “čistih teritorija” (primjer tome je ponovno BiH i poznati slučaj Sejdić-Finci). Važno je voditi brigu o tome kako će Romi u obje zemlje iskusiti dogovor između Albanaca i Srba, posebno u pograničnim područjima.
Neovisno o pritiscima međunarodne zajednice na političke elite obiju strana, eventualni “konačni sporazum” neće biti prihvaćen u društvima Kosova i Srbije. Trenutno je situacija takva da su vođe dviju zemalja bliži jedan drugome, nego što su njihovi narodi međusobno. Rezultat je to s jedne strane međunarodnog pritiska, a s druge održavanja snažne nacionalističke pozicije vođa obiju zemalja u unutarnjim pitanjima. Postoji nekoliko preduvjeta koje treba riješiti prije nego što se potpiše bilo kakav konkretan sporazum između Kosova i Srbije. Jedan od njih je promjena vlasti. Kako bi se osigurala iskrenija suradnja i razmjena te poboljšanje odnosa Kosova i Srbije, potrebna je vlada slobodna od korupcijskih tajni, koja se onda ne mora dodvoravati narodu nacionalističkom retorikom kako bi opstala na vlasti, i koja nije uhvaćena u proturječju vanjskopolitičkih i unutarnjih političkih igara. Ovdje se još jednom možemo poslužiti modelom Sjeverne Makedonije i Grčke. Nakon dekada zategnutih odnosa, preduvjeti za sporazum ostvareni su tek promjenom političke elite s obje strane granice. Desničarske i korumpirane političke vođe zamijenili su umjereni kadrovi otvoreni za suradnju. Takvi novi ljudi na čelnim pozicijama Kosova i Srbije imali bi priliku graditi društveni konsenzus realizacijom prijateljskih odnosa kroz niz zajedničkih inicijativa i politika.
Kakav god dogovor postigli, aktualna vodstva Kosova i Srbije naći će se izloženi unutarnjim problemima jer će njihove namjere biti dovedene u sumnju, budući da se trenutno niti ne trude stvoriti podršku sporazumu u društvu, već eventualni dogovor umjesto toga prikazuju kao sigurnu vlastitu pobjedu, a kapitulaciju druge strane. Sumnjat će se u njihove političke motive, jer su obje strane poznate po tome da će učiniti sve da ostanu na vlasti. S obzirom na proturječja njihovih postupaka na međunarodnoj i lokalnoj razini, sva je vjerojatnost da budućnost sporazuma ovisi o tome koja opcija Vučiću i Tačiju omogućava da ostanu na vlasti. Prva je da će popustiti pritiscima međunarodne zajednice, potpisati sporazum i suočiti se s unutarnjim problemima države. Druga je da će se udaljiti od potpisivanja sporazuma i pojačati nacionalističku retoriku. No, ta dolazi u obzir samo ako procijene da bi unutarnji problemi mogli eskalirati dovoljno da dovedu u pitanje njihov opstanak na vlasti.
Opisana proturječja političkih stavova i kosovske i srpske strane na međunarodnoj i unutrašnjoj razini, dovela su odnose dviju zemalja u pat poziciju, dok se dijelovi njihovih društava nalaze u situaciji nalik talačkoj krizi. Takav zastoj u odnosima velika je prepreka smislu samog procesa i nadi u njegov konačni uspjeh. Međunarodna zajednica trebala bi uzeti sve ovo u obzir i trezvenih očiju sagledati realne političke mogućnosti s obje strane granice i shvatiti da se uspješan mir u društvima okupiranima korumpiranim političarima ne gradi na trulim osnovama.
S engleskog prevela Andrea Milat