Zahvaljujući jedva izdržljivim temperaturama klimatske promjene u svijesti ljudi konačno počinju dobivati mjesto koje im pripada. Valovi vrućine probili su sve rekorde što je klimu postavilo nešto više na listi političkih prioriteta. Ipak, ako biste političare na Balkanu pitali znaju li da kroz nekoliko generacija ovdje više neće rasti kukuruz i da bi umjesto pšenice uskoro mogao bolje uspijevati pistacchio, vjerojatno vas neće doživjeti baš ozbiljno.
Velike temperaturne promjene tek su indikator svih problema s kojima ćemo se kroz nekoliko desetaka godina morati suočiti. Inače plodni dijelovi regije mogli imati problema sa sušama u jednom dijelu godine i sa poplavama u drugom dijelu godine. Zemlje regije visoko su rangirane na listi očekivanih stradavanja, ne toliko zbog intenziteta promjena već zbog siromaštva i nepripremljenosti na dugotrajne posljedice.
Koliko je teško zamislivo da će klimatske promjene promijeniti život na Balkanu najbanalnije pokazuje primjer iz Hrvatske gdje je novinar Igor Lasić upite za razgovor o toj temi poslao na desetak adresa od kojih mu se potvrdan odgovor vratio samo s jedne. Postojeće kulture već dozrijevaju ranije i ranije, na dugoročnom planu zapravo se radi o promjeni vremenskih prilika na razini cijelih mjeseci. Poljoprivredne kulture koje tvore osnovu stočne i ljudske prehrane u Hrvatskoj za nekoliko će generacija biti nemoguće uzgajati u Hrvatskoj. Dok će dijelovi Dalmacije biti potopljeni, žitnica Slavonija borit će se sa sušama.
Sličan se proces događa i u Bosni i Hercegovini gdje je Ines Tanović Sijerčić zabilježila autonomiju poljoprivrednika od države koja ne pokazuje nikakve znakove skorog dovršetka poljoprivredne strategije. Tako osamostaljeni poljoprivrednici počeli su uvoziti sadnice iz susjedne Dalmacije, a osim dalmatinskih sorti lavande, citrusa, smokava i vinove loze, na popularnosti sve više dobiva i kineska paulovnija, brzorastuće ali invazivno drvo otporno na klimatske promjene koje izvrsno uspijeva u Bosni i Hercegovini. Iako se ove sorte i slične sorte tradicionalno sade u Hercegovini, novost je da one sada uspijevaju i na oko 1000 metara nadmorske visine u središnjoj BiH.
U Srbiji pak, pati i stočarstvo. Rast temperatura uzrokuje smanjene prinose i probleme životinjama, dok država još jednom pokazuje da u svom viđenju društva uopće ne dodiruje tlo nogama. Odvojenost države od skore realnosti znači da će štete po ova siromašna društva biti veće no što je nužno. Naša sadašnja nepripremljenost diže cijenu sanacije problema u skoroj budućnosti.