Premda se tu i tamo u međunarodnim medijima pojave istraživanja koja tvrde da mladi u zapadnim zemljama preferiraju socijalizam u odnosu na kapitalizam, relevantnog političkog odjeka takvog stanja javnog mnijenja i dalje nema. Nezanemariva je, dakako, popularnost Jeremyja Corbyna i Berniea Sandersa, ali ona nije sazdana na klasičnoj dilemi Rose Luxemburg: socijalizam ili barbarstvo. A i u krajnjoj liniji, oni koji prefereriraju “socijalizam” u odnosu na kapitalizam imaju mutne predodžbe o tome što bi socijalizam bio i mahom ga poistovjećuju s europskom poslijeratnom državom blagostanja.
Pa ipak, povjerenje u kapitalizam je na rekordno niskim granama. I to s druge strane klasne barikade. Već godinu-dvije se kroz medije probijaju različiti oblici prognoza i predviđanja koja nas nastoje uvjeriti da je nova globalna kriza pred nama. Međutim, ovog su se ljeta te prognoze učestalile. Puno važnija od procjene relevantnosti samih prognoza jest činjenica da ih gotovo nitko ne nastoji osporiti. Ovoljetnom trendu su prije svega pridonijeli pad njemačkog industrijskog outputa i daljnja neizvjesnost oko kinesko-američkog trgovinskog rata. Prije koji dan je i Nouriel Roubini u, kako bi rekli ugledni hrvatski mediji, “uglednom Guardianu”, precizirao okidače naredne krize i najavio da će biti imuna na monetarne stimuluse. Pošto mu se u međunarodnoj javnosti tepa da je jedini predvidio prošlu krizu, njegova procjena ima i najveći ugled.
Međutim, spomenuto povjerenje u kapitalizam se ipak ne može precizno izmjeriti analitičko-novinarskim gatanjima i prognozama. Za nešto preciznije indikatore pažnju treba usmjeriti prema investitorima. A što oni rade? Pa investiraju u obveznice koje im ne donose profit: u obveznice s negativnim kamatnim stopama, državne i korporativne. Ako je kapitalizam sistem zasnovan na profitnom motivu, što nam o tom sistemu govori trend da sve više investitora ulaže u neprofitne poslove? Očito, ništa dobro. Prema najnovijim podacima, globalna vrijednost obveznica s negativnim prinosom premašila je 16 bilijuna dolara. Usporedbe radi, to je više od četiri njemačka proračuna. Nadalje, gotovo 25% obveznica u optjecaju je onih s negativnim prinosom. I dok je prije dva desetljeća više od pola obveznica imalo kamatu veću od 5%, danas je udio takvih obveznica pao ispod 5%.
To je rezultat politika centralnih banaka: kupovanja obveznica, niskih kamatnih stopa, tzv. kvantitativnog popuštanja. Ukratko, monetarnog stimulusa. No, pitanje je, zašto se investitori okreću kao obveznicama s negativnim prinosom? Zašto preferiraju gubitak novca u zamjenu za sigurnost? Zato što investicije u proizvodnju ili neke druge financijske instrumente smatraju prerizičnima. Naprosto ne vjeruju da im suvremeni kapitalizam nudi dovoljno sigurnih prilika za zaradu ili su uvjereni da slijedi novi krizni ciklus. Čini se da investitori imaju manje povjerenja u kapitalizam od prosječne trockističke sekte. Jedina je razlika u tome što oni, naravno, ne priželjkuju eksproprijaciju već će se zadovoljiti s negativnim kamatama od 1 do 2%.
A vi se možete zadovoljiti time da se u raspravama na obiteljskim ručkovima i pivama ne morate više pozivati na Marxa. Dovoljni su punokrvni kapitalisti da argumente učinite uvjerljivijima.