Unatoč bombastičnim najavama i samohvali političara, problemi hrvatskih korisnika kredita s valutnom klauzulom daleko su od riješenih. Novi prijedlog zakona ide u smjeru poništavanja nepoštenih ugovora, ali pitanje je postoji li hrabrosti da se dosljedno provede zaštita potrošača na štetu banaka.
Gotovo desetogodišnja borba nositelja kredita u švicarskim francima za pravdu ovih je dana u Hrvatskoj poprimila novu dimenziju. Naime, jedna od nekoliko udruga posvećenih bici za prava potrošača, Građanska inicijativa Lex franak (GILF), nedavno je javnosti predstavila svoj prijedlog Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. GILF je u tom prijedlogu supsumirao manje-više sve zahtjeve dužnika, njih preko 125.000, kojima su banke uvalile kredite (dominantno stambene, iako je bilo i dosta autokredita) vezane uz švicarsku valutu. Prvo i osnovno iz prijedloga je to da bi – u nevjerojatnom slučaju da političari trznu na njega i pripuste ga u proceduru – svi dužnici bili u potpunosti obeštećeni jer bi svi takvi krediti bili proglašeni ništetnima u cijelosti “jer su protivni prisilnim propisima i moralu društva, iz razloga što ugovaratelj kao korisnik kredita i slabija ugovorna strana u trenutku sklapanja ugovora ne zna ili ne može znati kolika je konačna i krajnja cijena koju plaća za korištenje kredita”, kako piše u jednom članku tog zakonskog prijedloga.
Sporni se kreditni proizvod, podsjetimo, sastojao od varijabilne, odnosno posve neregulirane i kao takve visoko manipulativne kamatne stope, što su bankari obilato koristili jednostrano je podižući kada god im je to zatrebalo, i valutne klauzule vezane uz nevjerojatno volatilni švicarski franak. Još je sudac Trgovačkog suda Radovan Dobronić u presedanskom slučaju udruge Potrošač protiv osam banaka, odnosno Udruge Franak kao inicijatora te tužbe, u presudi iz 2013. zaključio da je svih osam tuženih banaka ugovaralo nepoštenu i zbog toga ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarcima i isto takvu odredbu o promjeni kamatne stope te da, kumulativno gledano, iz “ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za potrošače proizlazi neprihvatljivo visok rizik”. Ako su glavne odredbe ugovora nepoštene, što je ovdje nedvojbeno slučaj, onda je takav i cijeli ugovor, jedno je od osnovnih pravila obveznog prava, na što upućuje i evropska Direktiva o zaštiti potrošača.
Stoga GILF-ov prijedlog za sve korisnike kredita u francima predviđa punu restituciju, zatim naknadu štete i pripadajuće zatezne kamate te obustavu eventualnih ovrha. Prijedlogom su obuhvaćeni svi oni koji su bili ili jesu korisnici spornih kredita u francima, bilo da su ga u međuvremenu otplatili, ili su ih konvertirali, im je kredit jednostrano otkazan, ili su još uvijek u postupku otplate, ili su pod ovrhom.
Stigma krivnje
E sad, zašto bi bilo važno da ovakvo ili neko slično rješenje – drugi prijedlog zakona o ništetnosti ovih je dana najavljen i iz Udruge Franak – bude usvojeno. Pa najprije zato što bi u tom slučaju na ništetnost sud morao paziti po službenoj dužnosti. Drugo, obeštećenja u slučaju apsolutne ništetnosti ugovora bila bi kudikamo veća (po procjenama čak duplo) nego u slučaju individualnih tužbi oštećenika zbog valutne klauzule i zbog špekulativnih kamata (prema posljednjim podacima, trenutačno je na sudu oko 30.000 tužbi). Treće, aktualna bi vlast prihvaćanjem da zakonski okonča franački fijasko ne samo muku individualnog parničenja zamijenila institucionalnom intervencijom, nego bi tako pomogli ovom vrlo produktivnom, ali i iznurenom dijelu stanovništva da se konačno izvuče iz agonije duge desetljeće i pol. Jer sve češće svađe i razlazi između aktivista i između sada već nekoliko udruga posvećenih tom pitanju jasan su znak da su ljudi premoreni i pred pucanjem.
I četvrto, na taj bi način pala stigma s dužnika da su manje-više sami krivi za to što ih je snašlo. U samom početku slučaja franak javnost je dominantno bila okrenuta protiv dužničkih muka. Prema toj matrici, mi koji smo naciljani kao mogući korisnici toksičnog kredita sami smo krivi što nismo bili oprezniji, štoviše, “špekulantski” smo htjeli zaraditi na nižim kamatama nego kod eurskih kredita. Međutim, u perifernim i poluperifernim zemljama, kakva je i Hrvatska, osjećaj personalne krivice i samoskrivljenosti praktički je bio internaliziran oko svega, a posebno oko financijskih aranžmana. Uostalom, bila je to jedna od onih stvari na koju su kreatori kreditnog proizvoda svakako računali. Jer dobiti kredit, sam si priskrbiti sredstva za stan i sam riješiti svoj stambeni problem predstavljalo je dokaz vlastite vrijednosti.
Targetiranje Istoka
Stoga smo suprug i ja, s neskrivenim ponosom i veseljem, našoj osobnoj bankarici u Zagrebačkoj banci u uredu na prvom katu, s reprezentativnim pogledom na Jelačić plac, negdje u kasno proljeće te 2006. godine odnijeli jednu manju umjetničku sliku i jednu bombonijeru pride, kao znak pažnje što nam je omogućila da se plasiramo u svijet “uspješnih odraslih”. To što se zapravo radilo o jednom relativno lako dobivom kreditu, dapače, paketu koji nam je tada bio gotovo jedini dostupan, u tom trenutku nismo mogli znati – sve nam je bilo predstavljeno kao neka premija, kao da smo posebno povlašteni. Također, tada nismo znali – a tada to očito nije znao ili je tu činjenicu minimizirao i financijski mnogo informiraniji Boris Lalovac koji je također uzeo franački kredit – da švicarski novac igra ulogu svojevrsne “valute utočišta”, odnosno valute kojoj se u vrijeme krize utječu brojni špekulanti, kao što se to dogodilo u kriznoj 2008. godini, kada je zbog migracije kapitala u franak ovaj počeo strelovito rasti, a s njime su strelovito rasli i naši anuiteti…
Ono što je tada malo tko vidio jest da su stanovnici zemalja istočne Evrope očito bili posebno targetirani za tu vrstu kredita. Mora da smo u očima zapadnih bankara bili procijenjeni kao drugorazredni klijenti pa su nam u skladu s tim i ponuđeni ovi svojevrsni subprime krediti. Bili smo takoreći Crnci Evrope. Onako kako su američke financijske i kreditne ustanove desetak godina ranije Afroamerikancima i Hispanoamerikancima nudile visokorizične drugorazredne kredite i u tome vidjele priliku za vlastitu zaradu (a eventualne troškove će podmiriti ionako neki bailout, mislio je tada prosječni menadžer i, naravno, pogodio), tako je i klijentima u Istočnoj Evropi i nekim zemljama mediteranskog bazena bio ponuđen franački proizvod. Jednostavno su naciljali metu u vidu slabije kreditno sposobnih Evropljana – a takvima su napravljeni zbog većih kamata na kredite od onih u zemljama banaka-majki – i prodali im priču da im je to prilika života…
Osim liberalnog pogleda na ovaj problem, koji je prevladavao na početku, vrlo brzo pojavilo se i njegovo razumno tumačenje. Ono kaže da se uslijed, ugrubo govoreći, propasti domaće stambene i socijalne politike te nakon što je kratkotrajna etapa s društveno poticanom stanogradnjom okončana i nakon što su stale kampanje sa subvencioniranim kreditiranjima, obični građanin za rješenje svog stambenog problema nije imao kome obratiti. Pa su se pojavili bankarski špekulanti.
Nepotrebni glasovi?
Ako ćemo biti precizni, pojavilo se i treće tumačenje franačke prevare. Naime, grupe teoretičara zavjere, koje obično ordiniraju po internetskim forumima, a koje su negdje u to vrijeme našle i svoje političke zastupnike u Živom zidu, zavjereničkom logikom su zaključile da iza špekulantskog balona stoje narodne banke kao takve. Ovdje je konkretno riječ o Švicarskoj narodnoj banci koja, prema tim tumačenjima, nije ništa različita od recimo američkih Federalnih rezervi, privatiziranih i špekulantskih institucija kojima je samo do toga da otmu krvavo zarađeni kruh prosječnom čovjeku i to ukidanjem zlatnog standarda i uvođenjem nestabilnih i špekulantskih fiat valuta, što će reći dekretnog novca koji nema podlogu ni u čemu vrijednom, nego postoji samo po arbitrarnoj volji neke političke vlasti. Kada smo već kod centralnih banaka, HNB svoju regulatornu ulogu u ovom slučaju doista nije odigrao: samo su u nekoliko navrata mlako primijetili da bi s tim tipom kreditnih linija moglo biti problema jer je franak, eto, specifična valuta.
Vratimo se sudbini prijedloga zakona Građanske inicijative Lex franak. On, ukratko, traži ukidanje svih kredita sa švicarskim frankom i njihovo resetiranje na početno stanje pa nije čudo da su na njega odmah skočili iz Hrvatske udruge banaka. Idealna situacija za kakvu suverenističku opciju koja je spremna na valu glasova prezaduženih građana doći na vlast (kao što je to uspjelo Orbánu u Mađarskoj). No što očekivati u Hrvatskoj, gdje se sav stranački igrokaz oko suverenizma zapravo odvija unutar HDZ-a ili strančica pod njegovim šinjelom? Kako bi u HDZ-u mogli reagirati u predizbornoj 2020. godini, za koju je prijedlog očito ciljan? Grubo pragmatično, kao i uvijek – najvjerojatniji je odgovor. Za razliku od predlagača zakona koji u preambuli svog prijedloga naglašavaju da su jednakost, socijalna pravda i vladavina prava među temeljnim vrednotama našeg ustavnog poretka, HDZ će se radije pozabaviti pitanjem jesu li im ti glasovi potrebni za pobjedu na izborima. Umjesto da riskiraju odnose s bankama zarad nehomogenih frankera, puno im je jednostavnije nastaviti igrati na kartu primjerice ratnih veterana. Eto, neki dan se pojavila vijest da je država dosad otpisala čak 240 milijuna duga po kreditima za ratne veterane, odnosno da su oni vratili tek nešto više od dva posto kredita. Suvišno je i pitati za koga će glasati ti koji nisu vratili 98 posto posuđenog.