Uspješno brendiran kao ključni hrvatski turistički adut, Dubrovnik posljednjih godina umjesto grada sve više izgleda kao predmoderna kulisa. No jedan turistički projekt paradoksalno to nastoji promijeniti, i to muzealizacijom socijalističke povijesti bivše države.
Iako se ne nalazi na popisu must-see-lokacija, četvrt Gruž je glavni ulaz u Dubrovnik, bilo da se stiže trajektom, autobusom, kruzerom ili – nekad davno – uskotračnom željeznicom. U Dubrovniku, kao gradu koji živi monokulturu te industrije, gotovo svaka turistička priča počinje na ovom mjestu, pa i ona kruzerska koja je uvelike promijenila turizam kakav smo poznavali. U tom je dijelu grada u proljeće otvoren novi muzej – Muzej crvene povijesti ili Red History Museum, kako nas upućuje natpis na fasadi. Izbor engleskog naziva nije nimalo neobičan za ovu turističku destinaciju, ali izbor fokusa sasvim sigurno jest.
Naime, jedina povijest kojom se Dubrovnik obično predstavlja jest ona “zlatnog doba” Dubrovačke Republike, čak i kad se danas u turističkim rutama sasvim solidno miješa s fikcijom popularne fantasy serije kojoj je bio scenografija. Simboličko mjesto kulturnog ishodišta koje je Dubrovniku dodijeljeno u 19. st. u okviru nacionalnog pokreta dalo je maha mitologizaciji koja je upravo u turizmu našla svoj savršeni pogon, perpetuum mobile grada kao fikcije. Muzej crvene povijesti utoliko je pljuska u lice historijskom fundamentalizmu grada pod Srđem, a njegov osobiti fokus izazvao je i prijetnje desničarskih “komentatora” stilizirane u poslovičnom tonu. Otkad se pročulo za njihovu ideju, kako izvještava lokalni portal, inicijatori crvenog muzeja su saznali da su im “majke orjunašice s kojima su mnogi već spavali, a drugi će tek spavati”.
Socijalistički upad u feudalnu baštinu
Muzej crvene povijesti smjestio se u jedan od prostora Tvornice ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda – TUP d.d. koji su, nakon što je proizvodnja desetkovana, a ono što je od nje ostalo premješteno u prigradski Komolac, dani u najam većinom ugostiteljskim obrtima. Ta nekad najveća dubrovačka socijalistička tvornica utemeljena je 1953. godine, a kompleks izgrađen u stražnjem vrtu ljetnikovca obitelji Kaboga-Zec. Taj drski socijalistički upad u feudalnu baštinu stvorio je solidan primjer industrijske arhitekture i vrlo ugodan radni okoliš, a muzeju – prema riječima inicijatora – dao dobrodošao “socijalistički šarm”. Vole istaknuti i to kako je prostor autentičan jer je TUP d.d. još uvijek u vlasništvu radnika (kojih je sada 68, barem deset puta manje nego u vrijeme crvene povijesti).
U predvorju nas dočekuju dva amblematska objekta: Yugo 45 i kiosk K67. Modularni kiosk slovenskog dizajnera Saše Mächtiga koji se koristio u različite namjene – kao lutrijski štand, ključarska radionica, cvjećara, fast-food, a već 1971. godine ušao u fundus njujorške MoMA-e – prošlogodišnja je izložba u istoj instituciji učinila zaštitnim znakom bivše države i njezinih dizajnerskih dosega, sad na sigurnoj historijskoj distanci. Kiosk je ujedno i biljetarnica i suvenirnica i info-desk, sasvim prikladno svojoj izvornoj namjeni, dok se Yugo 45 pokazao kao savršeno mjesto za muzejske selfije, a priča o njemu i ulaz u muzejski postav.
Postav je koncipiran u tri dijela: socijalizam u teoriji, socijalizam u praksi i socijalizam u sjećanju. Prvi odjeljak posvećen ideji komunizma i razvoju socijalističkog pokreta u 19. i 20. stoljeću koncipiran je klasično: informativni paneli smjenjuju se s dokumentima, plakatima, fotografijama. Iako vrlo šturo i s povremenim skrivanjima u ahistoričnost, informativni paneli korektno ocrtavaju pokret i revoluciju. Posebno valja pozdraviti to što su u povijest izgradnje druge Jugoslavije uključeni statistički podaci o zatečenom stanju 1945.: porušena zemlja, ruralna i neurbanizirana, bez razvijene industrije, neobrazovano stanovništvo, visoka nepismenost, nedostatak zdravstvene zaštite, loš društveni položaj žena itd. Ciljevi i rezultati prvog petogodišnjeg plana razvoja temeljenog na planskoj privredi upravo su fascinantni: čvrste činjenice najbolje ilustriraju politički projekt izgradnje novog društva.
Crveno i crno
Drugi odjeljak, socijalizam u praksi, otvara se uvodnim tekstom o radničkom samoupravljanju, a koncipiran je kao autentični životni prostor – obiteljski stan. Političko-ekonomski kontekst skiciran je kroz ključne momente na pločama od pleksiglasa suptilno infiltriranima u stambeni prostor, a brojni aspekti društvenog života fino utkani u izloženu svakodnevicu. Interakcijom s izlošcima (primjerice, otvaranjem ormara) posjetitelja se kratkim tekstovima informira o proizvodima, tvornicama, položaju žene u društvu, braku, zdravstvu, sportu, elektrifikaciji zemlje, kinematografiji, diskografiji, modi, slobodnom vremenu i godišnjem odmoru, obrazovanju, obaveznom vojnom roku i JNA… Ovi informativni tekstovi nerijetko su popraćeni i statističkim podacima i grafovima.
To infiltriranje teksta i suhih podataka u izložbene predmete stvara zanimljivu tenziju: posjetitelja izbavlja iz pukog uživljavanja, a atraktivnim izlošcima daje historijsku pozadinu. Posljednja prostorija u stanu, dječja soba, bogato je opremljena edukativnim štivom iz raznih “ozbiljnih” područja, povijesti, prirodnih i tehničkih znanosti, ali i seksualnog odgoja, i kao takva jasno pokazuje u kojoj je mjeri onodobno društvo marilo o odgoju najmlađih članova. U drugom koraku, i to da današnji individualistički pristup i isključivi fokus na psihološki aspekt razvoja ličnosti zakriva povlačenje društvenih institucija iz ove sfere.
Iz dječje sobe ulazimo u prostor zakriven crnom zavjesom. Zatječemo se u crnoj sobi koja prezentira drugo lice socijalizma u praksi. Nakon iskustva prolaska kroz svakodnevicu, s obiljem povijesnih podataka i socioloških uvida, pa i političkih kontradikcija, u crnoj sobi nema dilema: crvena povijest jednako jednoumlje i represija. Tu su očekivano sve ključne figure (prema redoslijedu pojavljivanja): “montirani politički procesi” i “brojni zločini iz 1945.”, Stepinac, OZNA, “politički aktivist Bruno Bušić”, propaganda, cenzura, verbalni delikt, Goli otok. O kojem god da je aspektu riječ, s panela izbija revizionistička mantra: oni koji su gradili novi svijet kroz koji ste upravo prošli zapravo su zločinci.
Tranzicijsko “čistilište”
Međutim, ta mantra u ovakvom postavu slabo rezonira. Revizionistički duh, sabijen u crnu komoru poput sitne spodobe koja se ne smije pokazati, viri u sobe koje sasvim suvereno demonstriraju da je nakon 1945. na ovim prostorima zavladalo vrijeme prosperiteta kakvog na njima nikad dotad nije bilo: nikad bolji životni uvjeti, nikad manje socijalne razlike, nikad više slobodnog vremena, umjetnosti, sporta.
To potvrđuje i treća sekcija, socijalizam u sjećanju, pano koji okuplja fotografije i sjećanja na život u socijalizmu. Među fotografijama iz privatnih albuma koje svjedoče o lijepoj mladosti i sretnom djetinjstvu našla se i pokoja historijski bremenitija, poput one koja prikazuje proslavu 1. maja 1954. u tvorničkom pogonu TUP-a na kojoj radnicima svira Dubrovački simfonijski orkestar. No, posjetitelj se ipak ne bi smio previše zanositi svjedočanstvima prošlosti. Prema novom historijskom naravoučeniju, danas umjesto totalitarizma živimo u demokraciji. A to što u njoj ne samo da simfonijski orkestri ne sviraju po tvornicama, nego u njoj nema ni tvornica ni radnih mjesta, to je stvar našeg nesnalaženja, popularnim rječnikom “socijalističkog mentaliteta”. Uloga muzeja, i općenito uloga takve “slobodne” djelatnosti kao što je umjetnost, treba služiti nužnom suočavanju ovih pogubljenih društava s prošlošću. Tek prošavši kroz tu, posebnu vrstu čistilišta, bivša socijalistička društva će stasati u zrele demokracije.
Iako dubrovačkom, pa i šire jugoslavenskom kontekstu, muzej crvene povijesti još uvijek egzotičan koncept, širom postsocijalističkog Istoka on već ima tradiciju. Dok su lokalna muzeologija i heritologija kontemplirale nad teškom, spornom ili neželjenom baštinom, a javne izlagačke institucije pročistile i sanitarizirale svoje zbirke i postave, na europskom je Istoku niknuo čitav niz novih muzejskih inicijativa koje bez dilema oko interpretacije insceniraju socijalističko razdoblje u svojim sredinama. Jedni su fokusirani na svakodnevni život i nude neku vrstu “autentičnog iskustva” posredovanog kroz personalnu optiku – najčešće kroz priče i sjećanja, fotografije i memorabilije, stambene prostore i upotrebne predmete. Ta autentična inscenacija redovito je garnirana sasvim nepersonalnim pričama o represiji, cenzuri, tajnim službama, policiji, propagandi.
“Susret” s poviješću
Ako na prvi pogled i djeluje da je ta “mračna” strana podsjetnik uživljenom posjetitelju da zapravo nije sve bilo idilično, pomniji pogled otkriva da ona nije tu da otvara dijalog s prošlošću, ili suočavanje s prošlošću kako se voli reći. Naime, ona je pravi sadržaj i misija takvih muzeja, a svakodnevni predmeti tu su samo zato da joj daju na autentičnosti. Jedan od najpoznatijih primjera, literarno ovjekovječen u jednoj od Basni o komunizmu Slavenke Drakulić, je Muzej komunizma u Pragu. Svi su oni redom privatne inicijative, a stasale su na valu rastuće industrije turizma, kao dio autentične, a opet sasvim osebujne i inovativne turističke ponude, i naravno u nadi da će sliku života u socijalizmu na koncu i kapitalizirati.
Najsvježije inicijative ove vrste nisko spuštaju interpretativnu ljestvicu, poput Muzeja komunizma u Bukureštu Ferestroika koji u svojoj misiji ističe da ne sadrži nikakve ideološke niti političke stavove te da je u cijelosti posvećen samo kulturi i edukaciji, sve pod palicom cool povjesničara. Sličan je slučaj i Muzej konzumerističkog (!) komunizma u Temišvaru koji ne nalazi potrebnim da ponudi ikakvu interpretaciju – “muzej” izgleda poput bilo koje antikvarne trgovine prenatrpane predmetima koji su izgubili svoju upotrebnu svrhu. Na drugoj strani, na inicijativu i uz podršku najčešće gradskih uprava te na liniji europskih revizionističkih politika (u kamen uklesanih rezolucijama Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. ili one Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009.) te izdašnu potporu EU fondova, otvaraju se muzeji totalitarizma.
Za razliku od prvih, oni imaju otvorenu agendu: izjednačavanje svih totalitarizama (u praksi nacizma i sovjetskog komunizma) kroz perspektivu njihovih žrtava. Jedan od prvih je varšavska Kuća za susret s poviješću, osnovana na inicijativu NGO-a kao gradska institucija usmjerena na “povijest Poljske, Srednje i Istočne Europe u 20. st., s fokusom na nacizam i komunizam”. Najviše je pak pažnje dosad privukla budimpeštanska Kuća terora, muzej posvećen žrtvama nacizma, fašizma i komunizma koji je kao projekt stoljeća (!) osnovala mađarska vlada, a najsvježiji je slučaj Teritorij terora, muzej totalitarnih režima na mjestu nekadašnjeg geta u ukrajinskom Lavovu, da nabrojim samo neke. Kako ne bismo zaostali za aktualnim europskim trendovima i u lokalnom se kontekstu od lani najavljuje Memorijalni centar europskih totalitarizama u istarskoj Raši.
Muzealizacijom do samoedukacije?
S onu stranu priča o nužnom suočavanju s prošlošću koje bivša socijalistička društva moraju proći kako bi stasala u zrele demokracije, novi “totalitarni” muzejski trend logičan je ishod dugog revizionističkog marša koji udaraju europske političke elite opremljene intelektualnim mitovima o dvama totalitarizmima. Taj politički projekt smjera zatrti revolucionarnu tradiciju, a s njome i alternativu kapitalizmu.
Iako pogonjen takvim trendovima muzealizacije, a u osnovi demonizacije socijalizma, Muzej crvene povijesti mogao bi udariti drugačijim smjerom, društveno odgovornim u punom značenju te sintagme, a ne isprazno projektnom. Mladi tim inicijatora1 najavljuje budući program predavanja, tribina i diskusija koji bi mogao oživjeti muzealizirani socijalizam i uvesti ga u lokalnu javnu raspravu. Činjenica da se ne svrstavaju na stranu (samoumišljene) apolitičnosti i da u intervjuima ističu kako se kroz rad na muzeju također i samoobrazuju po pitanju socijalizma o kojem kroz školovanje nisu učili, obećava.
- projektni tim čine: Krešimir i Nino Glavinić, dizajnerica Kristina Mirošević, povjesničar Ivan Lujo, arhitekt Tomi Šoletić, novinar i marketing stručnjak Marko Soče, dizajner svijetla Marko Mijatović, fotograf Hrvoje Margaretić, voditelji radova Željko Henezi i Marin Glavinić [↩]