Još od aprilske najave sarajevski je prajd bio obilježen priličnim stupnjem neizvjesnosti: hoće li se uopće uspjeti održati? Prijetnje su odmah eskalirale, što s tastatura što s navijačkih tribina, političke elite su se u najboljem slučaju pravile mutave, a vjerski su dužnosnici dali svoj očekivani obol podukama iz biologije. Također, policija je iskazala sumnju u vlastite kapacitete osiguranja povorke. Scenarij s prvih zagrebačkih, splitskih i beogradskih povorki nije se činio neuvjerljivim.
Međutim, prajd ne samo da se održao već je svojom uspješnošću i masovnošću vratio osmijeh na lica tisućama ljudi na prostorima bivše Jugoslavije. Održan pod vjerojatno najefektnijom političkom parolom još od Narodnooslobodilačke borbe – ima izać’! – sarajevski se prajd čini kao vjerojatno najvažnija simbolička prekretnica u nedavnom političkom životu Bosne i Hercegovine. Njegovi će se učinci, vrlo vjerojatno, u svakodnevnom životu prije svega osjetiti u samom Sarajevu, ali će barem pružiti osnovnu nadu i LGBTI populaciji u bosanskim i hercegovačkim provincijama.
Svi će se oni i dalje u životu nositi sa stigmom, diskriminacijom te uličnim i institucionalnim nasiljem, to jedan prajd neće otkloniti. Ali je svim tim stigmama, diskriminaciji i nasilju dao političku dimenziju. I to tako što je za svoju osnovnu poruku istaknuo društvenu solidarnost. Riječima jednog od organizatora/ica Gorana Ćulibrka: “Osjećamo veliku odgovornost da govorimo o svim potlačenima u društvu – Romima, radnicima, radnicama, migrantima, svima koji su na margini i trpe višestruku diskriminaciju. Pozivamo na solidarnost i empatiju. Ovo je povorka za sve nas.”
U takvom se pristupu vjerojatno krije “tajna uspjeha” sarajevskog prajda čiju ćemo iscrpnu analizu s mjesta događaja objaviti idućih dana. Kao mjesta koji omogućuje svima da se prepoznaju u solidarnosti. Danas je već novi dan s novim izazovima i borbama na vidiku, ali jednom kad se izašlo – nema nazad!