Novi proizvodni ciklus hrvatske književnosti ponovno se bavi odnosima klase i roda u svakodnevnom životu. Boris Postnikov istražuje kapacitete tih tekstova u dešifriranju društvene zbilje.
Prije skoro tri godine na Biltenu je izišao esej “Rod, rad i intima”: kroz tri naslovna pojma ondje sam pokušao prelomiti nešto drukčiju perspektivu čitanja novijih romana i zbirki priča domaćih autorica poput Olje Savičević Ivančević, Ivane Sajko, Ivane Rogar, Ive Hlavač, Jasne Jasne Žmak… Njihove prozne tekstove – glasila je osnovna ideja – ne povezuje samo rodna dimenzija pripovijedanja specifično ženskog iskustva hrvatske tranzicije, nego i zajednički pomak u književnoj artikulaciji iskustva kapitalističke krize.
Pomalo pojednostavljeno: ako se ovdašnja književnost prije globalne recesije s kapitalizmom uglavnom obračunavala ironiziranjem potrošačkih praksi, sitnim subverzijama sveprisutnog reklamnog diskursa i sličnim strategijama indirektne kritike konzumerizma, ekonomska kriza označila je lom čije smo posljedice, u skladu s proizvodnim ciklusima književnosti, započeli čitati koju godinu kasnije. Umjesto indirektne kritike potrošačkih fantazmi iz predkriznog perioda, sada su se na izravnom udaru našli kompletan kapitalistički sistem i, posebno, (post)krizna deklasacija radnika. Prvo kroz kratkotrajni trend distopijske proze: Edo Popović (“Lomljenje vjetra”, 2011.), Ivo Balenović (“2084: Kuća Velikog Jada”) i Josip Mlakić (“Planet Friedman”) među istaknutijim su autorima koji su nekadašnji “stvarnosni” prosede privremeno zamijenili izgradnjom ambicioznih antiutopijskih konstrukcija, izvodeći do pogubnih fikcionalnih konzekvenci same premise neoliberalizma. Skrivena politička pouka njihovog naglog poetičkog zaokreta mogla je, čini se, glasiti: (neo)realistički retorički instrumentarij više nam nije dovoljan jer se društvena stvarnost dolaskom krize tako radikalno promijenila da joj tzv. stvarnosna književnost naprosto nije dorasla, pa mora bježati u vrtoglave distopijske projekcije ne bi li ondje pronašla način da nekako zahvati traumu posrtanja do jučer naizgled trijumfalnog ekonomskog sistema.
Nakon ove “distopijske” epizode, svjedočili smo frontalnom uvođenju odavno zaboravljene figure radnika u književne tekstove autora poput Gorana Ferčeca (“Radnice u gladovanju”, 2014.), Viktora Ivančića (“Radnici i seljaci”, 2015.) i Roberta Perišića (“Područje bez signala”, 2015.). U trećem koraku, napokon, priče i romane hrvatskih autorica obilježilo je nešto poput reintegracije krizne traume u pripovjedno rekodiranu društvenu zbilju. Ili, kao što sam to pokušao sažeti prije tri godine: “Najčešće strategijom isprepletanja ekonomske dimenzije svakodnevnog života s onom intimnom – vibrirajuće erotskom, pulsirajuće ljubavnom ili zamorno rutinskom – ekonomska dimenzija je sada ‘normalizirana’: nije više izmještena u distopijsku budućnost, ne oslanja se na ofanzivno uvođenje lika radnika, nego je naprosto golem, važan, nezaobilazan dio ‘običnog života’.” Rod, rad i svakodnevna intima, neraskidivo povezani, postali su tako neka vrsta šifre za otključavanje ekonomski devastirane društvene zbilje iz kuta ženskog iskustva.
“Moja mama radi kao žena, a tata ima kamion”
Naravno, ovaj tip brzopotezne esejističke dijagnostike koja se odvija u “stvarnom vremenu” književne proizvodnje uvijek je poprilično riskantan. Smješten između književne kritike, fokusirane prvenstveno na pojedinačne tekstove, i znanstveno-akademske refleksije, sklone komforu vremenske distance, on operira poljem dovoljno širokim da se na njemu brzo posklizne: svaki potez skicoznog poopćavanja tu pomalo podsjeća na nasumično bacanje interpretacijske kocke. Izgleda da je ovoga puta, međutim, kocka pala na pravu stranu. Samo nekoliko dana nakon objave eseja o rodu, radu i intimi, iz tiska je izišla zbirka priča “O ljubavi, batinama i revoluciji” Nore Verde, poetički uvelike orijentirana koordinatama koje je on pokušao ocrtati. Uvodna priča “Samo daj!”, primjerice, prati glavni lik neimenovane zagrebačke djevojke koja, nezaposlena i bez novaca, prvi put odlazi na veliki muzički festival kako bi ondje skupljala odbačene plastične boce i nešto zaradila. Stid koji je preplavi kada u publici sretne svoju bivšu ekipu, frendove i frendice s kojima je donedavno zajedno odlazila na koncerte – vidjet ćemo kasnije – ključni je osjećaj provučen kroz nove rukavce društveno osviještene književnosti domaćih autorica: sram je nešto poput presudnog emocionalnog otiska sveprisutne socijalne (re)presije.
Smještajući pripovijest o nezaposlenosti, besparici i jednom pokidanom prijateljstvu u hedonistički socijalni balon muzičkog festivala, “Samo daj!” se pretvorila u gotovo paradigmatski primjer ovdašnjeg književnog obrata od fascinacije konzumerističkim praksama prema izravnijem tretmanu klasno zadanih ekonomskih razlika. Upisivanje rodnih i klasnih razlika u prostor svakodnevne intime bilo je još jasnije u priči “Praznici” o starijoj spremačici kojoj dobrostojeća obitelj, odlazeći na godišnji odmor, za svaki slučaj ostavlja ključeve luksuznog stana, a ona se zatim u njega potajice useljava: dvostruki preokret kojim priča završava samo produbljuje jaz između njenog i njihovog svijeta. I sve ostale priče iz “O ljubavi, batinama i revoluciji” Nore Verde bave se socijalnim antagonizmima, od rodno i generacijski kodiranog porodičnog nasilja do svakodnevnog maltretiranja kojem je izložena LGBTIQ zajednica.
U usporedbi s njima, priče Tanje Mravak iz zbirke “Naša žena” (2017.) djeluju zato prigušenije i suzdržanije: umjesto zumiranja otvorenih društvenih lomova, oprezno opipavaju tkivo svakodnevnog života, najčešće onog koji se odvija u patrijarhalnoj provinciji. Odnosi moći koji upravljaju postupcima likova pripovjedno su povučeni u drugi plan, ali baš zato djeluju podmuklije i opakije: likovi se sa svojim rodnim i klasnim pozicijama ne suočavaju, nego im nesvjesno robuju, a razmak koji pritom pokušavaju zadržati konstantnim samozavaravanjem nepogrešivo proizvodi učinak čitalačke mučnine. Najbolje Mravakine priče – koje su ujedno i među najboljima napisanima kod nas u posljednje vrijeme – čitaju se s grčem u želucu: ljigavo poigravanje svemoćnog načelnika male općine s tek pristiglom mladom doktoricom i njezino uznemireno, nevoljko posustajanje i pristajanje na zadana pravila igre u izvrsnom “Našem čovjeku”, primjerice, stvaraju sjajnu pripovjednu mikrostudiju svakodnevnog, općeprihvaćenog seksizma. Klasna dimenzija u priče je uklopljena meko, kao nenametljiv, ali pouzdan oslonac karakterizacije likova: u prvom su planu rodne razlike. Mjesto njihova eksplicitnog preklapanja, međutim, zona je neplaćenog ženskog kućanskog rada, kao kada u “Ničijoj ženi” djevojčica iz malog mjesta razgovara sa susjedom, srednjoškolskom profesoricom, što se – baš poput one doktorice – tek doselila u malomišćansko susjedstvo:
“- Jel tvoja mama radi kao žena?
– Moja je mama žena, u penziji je, a prije je radila u hotelu.
– A jel sad radi kao žena?
– Sad ne radi više.
– Moja mama radi kao žena, a tata ima kamion.”
Ili, slično, u priči “Zamisli divote”, kada starija tetka razgovara sa svojom nećakinjom:
“- Kažem ja njemu da ne mogu više, da nemam snage, nisu meni više one godine, prije sam ja mogla i njega i dicu i posal i vrtal, sve sam ti ja to, dušo moja, stizala. A on meni, ni pet ni šest nego da šta bi ja radila da njega nema. E pa rekla sam da bi ja sve očistila i da bi to tako stalo. Eto šta. Jesam mu dobro rekla?
– A da probaš par dana štrajkat?
– Pa šta ću onda, di mi je sindikat? Opet bi sve mene dočekalo.“
“Kako bi, od stida, izrekla išta?”
Ni u svojevrsnoj pripovjednoj trilogiji Aleksandre Kardum “Soba moje sestre” (2019.), zbirci tri dulje pripovijesti povezane centralnim motivom depresije, klasna i rodna dimenzija likova nije programatski isturena u prvi plan, nego je postavljena kao diskretna socijalna mizanscena: dok kroz prve dvije dionice pratimo živote urbanih, srednjoklasnih muzičara, kazališnih režisera i bankovnih službenica, treća će, pod naslovom “Ona druga”, uspostaviti neočekivan kontrapunkt pričom o neobrazovanoj seoskoj domaćici. “Klasna i rodna pozicija, u tekstu uglavnom nenaglašena pripovjedačkim komentarima, pozadina je ponora u depresiju žene koja živi u maloj zajednici”, piše kritičar Ivan Tomašić: “Dok su klasa i rod (…) implicitno upisani u lik Senke, njena je psiha, iako prikazana u trećem licu, čitatelju bačena u lice.” Tomašićev sud da upravo ovaj, treći dio zbirke kvalitetom uvelike odskače od prva dva nije teško potpisati, a čini se da pripovjedni učinak proizlazi upravo iz distance onoga što se Senski događa i njezine nesposobnosti da shvati i opiše vlastitu bolest. Ako su tankoćutni muzičari o svojim depresijama spremno razgovarali na psihoterapijskim sesijama, za Senku je ta bolest samo “neka težina” i “sporost nekakva”, osjećaj da “sve što u posljednje vrijeme radi, radi zato što mora” i “jer je red”, kao da “se sve od nje odvojilo i ona gleda svoj život i sve svoje kao iza stakla.”
Govor o depresiji je, izgleda, ipak privilegija obrazovanih:
“Ne zna reći što se s njom događa ni kako bi to uopće objasnila, kad bi je netko o tomu pitao. Matija. Ne, ovo ne bi nikada rekla Matiji. Kako bi, od stida, izrekla išta? I kome bi mogla reći? Krv joj se ledi od pomisli što bi rekli ljudi. Luda žena u Matije, rekli bi (…)“
Sve što Senki preostaje, paralizirajući je osjećaj srama jer više nije ni žena ni majka: a što znači biti žena i majka, u priči se uglavnom mjeri količinom kućanskog rada.
S društvenim imperativom majčinstva koji ne priznaje umor, nezadovoljstvo ni depresiju u koštac se hvata i Maša Kolanović u nekim pričama iz zbirke “Poštovani kukci i druge jezive priče” (2019.), još jednoj knjizi koja socijalnu stvarnost rastvara (i) kroz optiku roda, rada i obiteljske intime. Čitateljici i čitaocu Kolanovićkine proze na pamet brzo može pasti poznata uvodna sekvenca “Plavog baršuna” Davida Lyncha: kamera koja panoramski prikazuje sunčanu idilu američke suburbije polako se spušta prema dvorištu kuće pa ispod savršeno pokošene tratine u close upu otkriva odvratni prizor kukaca. Ono što je kod Lyncha lijepa laž svakodnevnog života srednje klase u američkom predgrađu, kod Kolanović su razbucane srednjoklasne iluzije tranzicijske Hrvatske, tog postsocijalističkog predgrađa Evrope: kukci su se po njenim pričama raštrkali bježeći iz svojih podzemnih skloništa kada započne izgradnja novog šoping centra, ili su se pretvorili u metaforu prikrivenu naizgled slučajnim lapsusom “kukac-kupac”, ili začahurili u znakovitom naslovu priče “Kukci su gotovo kao ljudi”…
Oko višeznačno razigranog lajtmotiva kukaca izgrađen je porazni pejzaž današnje, kapitalističke, postkrizne Hrvatske: preplavljene turistima, uvoznim proizvodima, mobilnim tarifama kojima strani operateri varaju naivne penzionere. Ako se pripovjedni svijet Maše Kolanović, bizarno ukošen između humora i horora, nečim ipak izdvaja iz dosadašnjeg niza naslova domaćih autorica, onda je to činjenica da lokalnu društvenu stvarnost još uvijek dešifrira primarno formulama konzumerizma. “Svijet oko nas bio je prepun novih proizvoda”, završava jedna priča: druga se, naprosto, zove “Konzumiranje”. Ipak, radničko je iskustvo – za razliku od potrošačkog – ključno za barem dvije pripovijesti. U “Crnilu”, potplaćeni novinar odlazi na udaljeni otok kako bi napravio dirljivu reportažu o obitelji nastanjenoj na svjetioniku, ali kada supruga svjetioničara skloni naočale za sunce s očiju, ispod njih se vide masnice. “U slučaju doživljenja”, bankarska groteska o susretu prosječnog tranzicijskog luzera s bogatom ponudom životnih osiguranja otvara se pak iskustvom radnika koji ne može pronaći posao:
“Čekam. Čekam beskonačno. Svaki dan nešto u nekom redu, pred nekim uredom. Kažu, vrijeme je novac. Ja pak imam nepodnošljiv osjećaj da vrijeme i novac nemaju ama baš nikakve veze jedno s drugim. Kad imaš vremena, recimo kao ja sad, onda nemaš novaca ni pod razno. (…) Sad kad imam vremena, jako sam nervozan. Nervozniji nego ikad prije. Nervozan u prazno. (…) Sad se noću samo vrtim u krevetu i misli mi pišu crno.“
Sloboda političkog čitanja
Rodno i klasno sondiranje socijalne zbilje ne okupira samo prozne autorice. Evo, primjerice, stihova pjesme “žena bez moći” iz posljednje Marineline zbirke “PTSP” (2018.): “iscrpljeni ljudi/ uglavnom žene/ rade u Konzumu/ bez slobodnog dana/ već mjesecima/ doslovno umiru/ pred mojim očima/ izbjegavam ići nedjeljom/ i praznicima/ i svaki put kad uđem u dućan/ mene je sram/ sram me/ što sam čovjek”. Druga pjesma, “Manipulacija”, podjednako je izravna: “jebale te pločice u Beču/ u Hrvatskoj/ kopam po smeću/ to je nama naša borba dala/ da nas izjebu/ buržuji/ do kraja.” A na suprotnom polu od Marineline pank poetike svakodnevnog govora, sirovih slika i direktnih poruka, ništa manje angažiran nije “Lovostaj” (2019.) Monike Herceg, asocijativnim ticalima podjednako radoznao spram skrivene ženske povijesti razvoja prirodnih znanosti, političke borbe za pravo na abortus ili sudbine žrtava muškog nasilja čija imena pamtimo iz crnih kronika.
“U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja,/ prišapne baka i namigne, nije za pletenje/ Kad crvena zatrese čela do pucanja seizmograma,/ preobražene aveti pokušaju/ ostati u grlima susjeda/ i zamole da odu u ljekara/ Od šamara uskoče kosti u obraze/ kao štihače u njivu/ Kako mogu druge, možeš i ti (…)” (iz pjesme “1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi”). A u “Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka” Monika Herceg piše: “(…) Iz upeklog kapitalizma iskaču sverezive muške čeljusti/ I već su ekosustav ti brižni očevi,/ muževi, djedovi, braća,/ prijatelji, susjedi, učitelji/ Ispod dobroćudne množine nazire se opasnost/ brža od zvuka/ Izrežu i prerežu/ te čeljusti žilavu žensku prirodu/ mameći refleksivnom pristojnošću (…)”
Knjige ovih šest autorica, redom objavljene u posljednje tri godine, zasigurno nisu jedine koje se mogu čitati na interpretacijskom raskrižju roda, rada i intime: već i one, međutim, čine solidan korpus tekstova za eventualno buduće istraživanje nekih novih strategija književnog ušivanja ekonomske i društvene zbilje u svakodnevno iskustvo. Ali ako je ekonomska i politička dimenzija s vremenom nešto “mekše” uklopljena u suvremenu književnost – zna svatko tko prati ovdašnju književnu scenu – onda nije i u njenu javnu recepciju: pokušaji da se fikcija čita na pozadini socio-ekonomskih procesa i dalje najčešće nailaze na žestok otpor. Zamjera im se, u pravilu, reduktivni determinizam: književnost je, glasi argument, u svojoj specifičnoj umjetničkoj sumi ipak nešto mnogo više od zbroja neposrednih društvenih povoda. I doista: tekstovi Nore Verde, Tanje Mravak, Aleksandre Kardum, Maše Kolanović, Marinele, Monike Herceg i drugih autorica daleko su raznolikiji, kompleksniji i značenjski bogatiji nego što jedan ovakav lateralni interpretacijski presjek to može otkriti.
Poanta je, međutim, da on ipak nešto otkriva: makar samo čvorište zajedničkih problemskih preokupacija, makar samo poneku sličnost u taktikama njegova raspetljavanja. Prigovor upućen “politiziranim” kritičkim čitanjima suvremene književnosti stoga se sapleće o svojevrstan paradoks. Pokušavajući delegitimirati jedan specifičan rakurs čitanja optužbom za redukcionizam, on reducira repertoar mogućih čitanja: bogatstvo značenja književnog teksta brani tako što mu želi oduzeti jednu od značenjskih dimenzija. A najmanje što traži književnost okupirana svakodnevnim, većim i manjim, rodnim i klasnim borbama, jest borba za slobodu njenog političkog čitanja.