Najprikladniji pristup temi je klasična vic-zagonetka: što je zajedničko craft pivovari i braniteljskoj udruzi? Bojkotiraju Rujanfest. Muzički festival koji se održava na zagrebačkom jezeru Bundek ujedinio je dva naizgled nespojiva svijeta. I to u razmaku od godine dana. Za vrijeme prošlogodišnjeg Rujanfesta na Twitteru se oglasila craft pivovara Nova runda i obznanila javnosti da neće točiti svoju pivu na festivalu jer smatraju da craft pivama nije mjesto uz “tribjute i Buliće” već uz “autorske kvalitetne underground bendove”.
Uslijedile su i reakcije obožavatelja koji su ustvrdili da je “craft pokret, ideja, ideal”. Priključio im se tada i muzički novinar Jutarnjeg lista, branitelj rokerske časti, Aleksandar Dragaš. On je festival proglasio “zvučnim zagađenjem”. Podsjetimo, prošlogodišnji lajnap činili su Halid Bešlić, Haris Džinović, Maja Šuput, Mate Bulić, Željko Samardžić. A prema Dragaševim riječima, “dozu pristojnosti” su im dali Petar Grašo, Tony Cetinski i donekle Željko Bebek. Kao što smo lani na Biltenu pisali, bila je riječ o klasičnom elitističkom prijeziru koji je pratio i pionire rocka kad su stasavali na glazbenoj sceni.
Nije propustio Dragaš dozu zgražanja iznijeti i povodom ovogodišnjeg izdanja Rujanfesta. Samo što ovaj put nije bio u koaliciji s craft pivovarom već s HVIDR-om. Ovoj su udruzi branitelja smetali, dakako, srpski izvođači koji nastupaju na festivalu. U inicijalnom obraćanju nisu spomenuli koji točno glazbenik ih smeta da bi kasnije potvrdili da je riječ o Miroslavu Iliću. Dragaš je u tekstu naveo da se estetski slaže s HVIDR-om kao da u antisrpskom djelovanju postoji estetska dimenzija. Ali lajnap ovogodišnjeg Rujanfesta sa sobom je donio novu estetsku dimenziju s kojom se Dragaš trebao suočiti.
Naime, ove godine, pored klasičnijih predstavnika “cajki” poput spomenutog Ilića i Seke Aleksić te onih koji donose “dozu pristojnosti” poput Petra Graše, nastupaju i predstavnici najpopularnijeg glazbenog žanra na Balkanu. Riječ je o takozvanim trep cajkama, a na Bundeku će ih izvoditi ili su ih ovaj vikend izveli Jala Brat, Buba Corelli, Coby, Senidah. Njihova pojava nije Dragašu predstavljala veliki izazov: samo ih je uvrstio u isti “koš za smeće” kao i ostale. Pritom mu je alat bila tekstualna analiza putem koje je dospio do optužbe za banalnost, a sve one milijune koje takvu glazbu slušaju naprosto proglasio debilima.
Nije mu palo na pamet razumjeti društveni kontekst u kojem raste popularnost tog žanra niti se odreći stava po kojoj je “dublja introspekcija” u rokerskim tekstovima naprosto poezija. Koliko god da banalna bila. Riječ je onoj jugoslavenskoj tradiciji razumijevanja društvene stvarnosti po kojoj ne bi bilo rata da je više ljudi slušalo EKV i Azru, a manje narodnjake. Doseg te tradicije jest da se nakon rata slaže s onima koji na ratu temelju svoje društveno djelovanje.
Ako vam Rujanfest i ne paše po glazbenom ukusu, mora se priznati da savršeno funkcionira kao nehotični društveni eksperiment. I da čak nudi i neke političke lekcije. Jer u Hrvatskoj se uobičajeno na antisrpske histerije odgovara elitističkom, antinarodnom retorikom. I zato je uvijek osvježenje kad se te dvije tradicije – kao u slučaju Rujanfesta – spoje u koaliciju. Protiv publike koja se mjeri u desetinama tisuća ljudi.