U Zagrebu je u ponedjeljak 16. septembra 2019. godine u zračnoj luci Franjo Tuđman, zbog dvije objave na Twitteru, uhićen novinar Indexa Gordan Duhaček. U jednoj komentira dokumentirano nasilje hrvatske policije premlaćivanjem u restoranu brze prehrane u Zadru, dok u drugoj satirično, prepjevom anakrone paganske nacionalne budnice “Vila Velebita”, komentira nemar države za najvažnije prirodne resurse u Hrvatskoj. Drugim riječima, Duhaček je uhićen zbog verbalnog delikta, iako će ministar policije Davor Božinović medijskim istupima pokušati ostaviti dojam da je Duhaček uhićen zbog svega drugoga, samo ne zbog verbalnog delikta, pa makar i morao toliko savijati činjenice da ih se bez straha od tužbe može nazvati lažima.
Duhaček je odmah jučer pušten na slobodu, zahvaljujući brzoj intervenciji svoje redakcije, kolega iz drugih medija i prije svega odvjetnice Vanje Jurić, koja među novinarima poprima status heroine zbog nesebičnog odvjetničkog rada. Dvije Twitter objave nisu bile objedinjene u jednu tužbu, već svaka nosi svoju. Iza Duhačeka je tek jedna presuda u iznosu od 200 njemačkih maraka. I ne, nije šala, hrvatski prekršajni zakon penale izriče u nepostojećoj valuti koju preračunava u kune prema zamišljenom tečaju.
O tome da se u Duhačekovom slučaju vjerojatno neće moći dokazati da je cijela ova hajka počela huškanjem na portalu Narod.hr što bi trebalo predstavljati govor mržnje, možda je bolje niti ne pisati, iako je teško ne primijetiti da se trenutno nalazimo u situaciji da je novinar jednog liberalnog medija uhićen nakon pisanja drugog portala. Desničarskog, koji služi primarno kao kanal društvenih frustracija uzrokovanog pluralizmom mišljenja i čija je misija čini se, temeljno polariziranje društva po političkoj osnovi. Što, usput, izuzetno odrađuje jer je svojim pisanjem proizveo djelatni učinak protiv Indexovog novinara. Imamo dakle situaciju u kojoj čak i novinari huškaju na druge novinare. Kako onda očekivati solidarizaciju javnosti s novinarima?
Otuđene publike
Kako je uopće došlo do ovakve situacije? Kao prvo, pravosudni sustav u državi je toliko ovisan o politici da ostaje dojam da su pojedini suci sebe počeli smatrati nedodirljivima i slobodnima ponašati se u skladu s vlastitom voljom, a ne zakonodavnim okvirom. U zamjenu oslobađaju političare osumnjičene za korupciju dugova za porez, dosuđuju im povrate već naplaćenog poreza, ili umjesto samih političara zatvaraju njihove vozače. Budući da u političkoj areni ionako nema sadržajne razlike među strankama, političare, osim medija, u Hrvatskoj nitko ne kontrolira. Duhačekov Index u tome ima izrazito važnu ulogu. Zauzvrat je vršenje javne medijske funkcije (na koju trenutno poziva čak i vlasnik Indexa, inače libertarijanac, kada kaže da svi imaju pravo znati) postalo nepoželjnom društveno praksom.
Kada radnike u javnom sektoru nazivaju uhljebima — zaboravljajući da među njih, jednako potplaćeni i nezadovoljni, spadaju i policajci — mediji čitatelje otuđuju od sebe. To što ih oni i dalje klikaju jednostavna je posljedica nedostatka izbora: mala zemlja, malo tržište i mali mediji. Kada radnike u javnom sektoru uhljebima nazivaju poduzetnici, čiji se uspjeh najčešće svodi na dobivanje poslova od države, onda i oni mediji koji prenose njihove “proročanske” izjave jasno poručuju čitateljima što o njima misle: da su “glupa rulja“.
I zaista, moderirajući i čitajući komentare čitatelja po društvenim mrežama ispod novinskih članaka – vrlo je lako upasti u tu zamku i pristati na zamjenu teza. Pitanje što dolazi prvo – glupost čitatelja ili glupost autora postalo je pitanje kokoši ili jajeta, potpuno neodvojivo od pitanja degradacije cjelokupnog društveno-humanističkog obrazovanja. A da kritičke svijesti o važnosti društveno humanističkih znanosti nema – potvrđuju i izjave predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović koja mladima savjetuje da biraju tržište, a ne zanimanje u kojem će uživati. No, kako takve izjave čitaju roditelji djece koji bi željeli svojoj djeci, baš poput predsjednice priuštiti najbolja elitna svjetska sveučilišta? Kao poruku da njihova djeca vrijede manje, da njihova djeca trebaju ostati u zemlji koja stvara tek konobare i prodavače, dok djeca elite mogu birati koje god zanimanje žele i ne moraju se baviti potrebama bijednog hrvatskog tržišta.
Neosviještene klasne pripadnosti
Diskrepancija i nelogičnosti medijskih prozivki političara kada kažu ovakvu neku glupost, ne znači istovremeno da ti isti mediji neće već u idućem tekstu pozivati na totalnu privatizaciju obrazovnog sustava, jer koga briga za kroatistiku, komparativnu književnost ili sociologiju, ili da će sami uvidjeti svu stihiju takvog pisanja koje otkriva potpuni izostanak uredničke politike. I tako, dok novinari današnju lošu kvalitetu novinarstva u pravilu pravdaju objašnjenjem da je klikbejt rezultat činjenice da javnost više zanima zabava i crna kronika nego ozbiljne vijesti, radi se ipak o tome da je ovo posljedica, a ne uzrok stanja. Uzrok takvog stanja u društvu je osjećaj nemoći, osjećaj da izbori ionako ništa ne mijenjaju, da se godinama ništa ne mijenja, da života u ovoj državi zapravo nema. Da HDZ radi što hoće, kao i HNS ili SDP, da su svi oni zapravo jednaki – i zapravo jesu.
Taj osjećaj u stvari nije osjećaj nego neartikulirana klasna svijest, nesvjesno prepoznavanje činjenice da društvenu bazu u parlamentu i u medijima predstavlja – nitko – iz godine u godinu, prema anketama, najpopularniji političar u Hrvatskoj. Istovremeno s ovim pokazateljima, pretendenti na etiketu ljevice tvrdit će da nije imperativ da lijeve stranke zastupaju radničku klasu, i to zbog tradicionalno loših izbornih rezultata eksplicitno lijevih stranaka (čija je retorika narodu postala toliko strana da ni to više ne prepoznaju kao svoje).
Novinari se dakle nalaze usred svih društvenih vatri – između poziva ove profesije, koja je svakako više od običnog posla i tržišnog imperativa preživljavanja medija za koje rade; između političke korumpiranosti i bijede pravosudnog sustava nesposobnog da to sankcionira. Te između vlasnika medija, urednika i ljutih čitatelja. Zanemarena javna funkcija medija baš kao i neartikulirana klasna svijest lako padaju u zaborav, a ovako izražena društvena pitanja postaju tretirana kao zahtjevno štivo. No, da citiram bivšeg glavnog urednika hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea: kad pišeš za idiote, stvaraš idiote.