Nedjeljne izbore u BiH po kompliciranom “dejtonskom” sustavu obilježila je potpuna dominacija starih “nacionalnih” stranaka. No, poraz “panbosanskih” stranaka nije samo posljedica njihovih nedosljednih politika u vezi s nacionalnim pitanjem, već i nesposobnosti da u praksi potvrde svoju “ljevičarsku” etiketu, posebno tijekom februarskih protesta.
Bosanskohercegovački Opšti izbori 2014., koji su, već tradicionalno, proglašeni istorijskim, završili su, za sve koji su pratili političku kampanju, bez prevelikih iznenađenja. Za slabije upućene, bosanskohercegovački opšti izbori podrazumijevaju izbore za Predsjedništvo BiH, Parlamentarnu skupštinu BiH, Parlament entiteta Federacija BiH, Narodnu skupštinu entiteta Republika Srpska, za predsjednika Republike Srpske, kao i kantonalne skupštine deset kantona unutar Federacije BiH – jedinica sa velikom lokalnom autonomijom koja regulišu svoje školstvo, zdravstvo, policiju itd… i praktično predstavljaju državu u državi.
U tročlano Predsjedništvo BiH ušli su Bakir Izetbegović (Stranka demokratske akcije), Mladen Ivanić (Partija demokratskog progresa) i Dragan Čović (Hrvatska demokratska zajednica BiH).
Rezultati
Najviše glasova u Federaciji BiH, za nivo Parlamentarne skupštine BiH uz obrađenih 75% biračkih mjesta, osvojila je narodnjačka Stranka demokratske akcije (SDA) i to 27,81%. Na drugom mjestu je novoosnovana partija lijevog centra Demokratska fronta (DF) sa 15,09% glasova, dok je Savez za bolju budućnost medijskog mogula Fahrudina Radončića (SBB) na trećoj poziciji sa 14,43% glasova. Na četvrtom mjestu hrvatski blok (HDZ BiH s partnerima) sa 12,12, a Socijaldemokratska partija tek peta sa 9,7% glasova. Slijedi drugi bosanskohercegovački HDZ 1990 sa 4,19% i Bosanskohercegovačka patriotska stranka umirovljenog generala Armije BiH Sefera Halilovića sa 3,55% glasova za državni parlament iz FBiH.
Najviše zastupničkih mjesta u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH iz RS-a imat će Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, koji je osvojio 208.498 glasova (39,58%), potom Srpska demokratska stranka sa 176.441 glasom (33,50%), koalicija Partije demokratskog progresa i Narodnog demokratskog pokreta osvojio je 41.747 glasova (7,93%), a Demokratski narodni savez s partnerima 31.960 glasova (6,07%). Prema istim rezultatima za Parlament entiteta Federacije BiH SDA je također prva (27,87%), SBB drugi (14,66%), a DF treći (12,73%). Koalicija predvođena HDZ BiH je četvrta po snazi sa 11,88%. Do sada vladajući SDP pao je na peto mjesto i ima 10,48 %…
Prema najsvježijim informacijama u Narodnoj skupštini Republike Srpske najzastupljeniji je SNSD Milorada Dodika, potom Srpska demokratska stranka sa 176.441 glasom (33,50%), koalicija Partije demokratskog progresa i Narodnog demokratskog pokreta osvojio je 41.747 glasova (7,93%), a DNS 31.960 glasova (6,07%). Izborni prag je prešla i koalicija bošnjačkih i hrvatskih partija u Republici Srpskoj “Domovina”, što implicira da je osvojila i jedan direktan mandat u Parlamentu BiH iz Republike Srpske.
Postizborna matematika
Ono što je, na osnovu svih rezultata izvjesno jeste da će vlast u Federaciji BiH formirati narodnjački blok SDA i HDZ, s tim da je neizvjesno da li će im treći partner biti Demokratska fronta Željka Komšića ili Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Radončić je prilikom objavljivanja prvih izbornih rezultata otvoreno pozvao DF u koaliciju s ciljem formiranja vlasti, a predizborni novinski napisi su već spekulirali o koaliciji SBB-DF-HDZ. Pa ipak, teško je očekivati da će HDZ BiH tako lako iz vlasti istisnuti drugu narodnjačku, dominantno bošnjačku stranku, koja joj odgovara u smislu etničke diobe vlasti, odnosno raspodjele etničkih zona utjecaja. Ono što je izvjesno jeste da će obje pobjedničke narodnjačke partije težiti da, po svaku cijenu, istisnu druge, a na to su se i obavezale zajedničkom Deklaracijom koju su, zajedno sa SDS-om, PDP-om i HDZ-om 1990 potpisale sa Evropskom narodnjačkom partijom, još u junu tekuće godine.
U Republici Srpskoj je situacija komplikovanija. Vladajući SNSD je pobijedio i obezbijedio tanku većinu u Narodnoj skupštini RS-a, ali ni izbliza više nema snagu kakvu je imao ranije. Izgubljena je pozicija u Predsjedništvu BiH, koju sada zauzima Mladen Ivanić (PDP), a mjesto premijera Republike Srpske će vjerovatno morati biti poklonjeno minornom koalicionom partneru – Demokratskom narodnom savezu, koji bi, naljuti li se, vladu Republike Srpske mogao formirati i sa SDS-om, PDP-om i manjim strankama, uključujući i Domovinu, s kojom će se sada u Republici Srpskoj morati ozbiljno računati, što dokida dosadašnju politiku postavljanja podobnih “Dodikovih Bošnjaka” na funkcije. U svakom slučaju, u najboljem je položaju HDZ BiH koji jedini mora biti dio vlasti i na federalnom i na državnom nivou, te bukvalno može birati svoje koalicione partnere, budući da se ni jednoj strani ne isplati tražiti drugog hrvatskog partnera zbog potencijalne blokade državnih i federalnih institucija koje Čović bez problema može izvesti. Na državnom nivou Čović može birati između SNSD-a i SDS-a, dok u Federalnom parlamentu može također odabrati koga hoće.
Ono što je donekle iznenađujuće jeste potpuni debakl socijaldemokratske partije BiH, koja je sa jedva 10% osvojenih glasova (i gubitkom svoga tradicionalnog uporišta, “crvene Tuzle”), spala na rang malih partija poput BPS-a ili Naše stranke. Izborni poraz je bio očekivan, ali je SDP ne samo poražen, već je izgubio svoje stalno izborno tijelo, svoju glasačku bazu, koja se sastojala od radništva i urbane populacije Sarajeva i Tuzle. Dogodilo se to najprije zbog razočarenja birača neprincipijelnim koaliranjima sa desnicom, odnosno sklapanjem tzv. Platforme sa narodnjačkom SDA i manjim hrvatskim strankama, što je dovelo do trajne krize vlasti zbog HDZ-ovog blokiranja federalnih i državnih institucija, zbog kojih je Federacija jedva uspostavila izvršnu i zakonodavnu vlast.
Vratolomije su nastavljene isključivanjem SDA-a iz vlasti i stvaranjem koalicije sa HDZ-om i drugom bošnjačkom desničarskom partijom SBB-om, te blokade vlasti koja je nastala nemogućnošću formiranja nove vlade i u svijetu jedinstvenim slučajem da je u izvršnoj vlasti sjedila nova većina (SBB i HDZ BiH predvođen SDP-om), a u vladi stara postava (SDP plus stranke Platforme), a zbog manipulacije Ustavnim sudom.
Uticaj februarskih pobuna
Vrhunac razočarenja je nastupio tokom februarskih pobuna širom Federacije BiH, kada se SDP svrstao protiv pobunjene mase, svojih dojučerašnjih glasača, što je kažnjeno gubitkom izbora u glavnom SDP-ovom bastionu – Tuzli. Poslije toga se samo redao novi apsurd za apsurdom. Ponovno koaliranje sa SDA-om nakon februarskih protesta i pokušaj obračuna sa SBB-ovim kadrovima u federalnom i državnom parlamentu koji su socijaldemokrate, u očima birača, deplasirali kao lijevu političku partiju. Desni populist i državni ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić, koji na položaj i došao SDP-ovim raskidom sa SDA-om, uspio je pokupiti sve lovorike odbivši da “bije narod”, dok su se svi SDP-ovi zvaničnici priključili horu kreiranja teorija zavjera o rušenju legalno izabrane vlasti. Kada se tome pridodaju odlasci stranačkih kadrova kao što su hrvatski član Predsjedništva Željko Komšić i nekadašnji ministar obrazovanja Kantona Sarajevo – Emir Suljagić (koji su formirali novu stranku – Demokratsku frontu), izborna sudbina socijaldemokrata je bila zapečaćena. Izgubljen je i jedini srpski poslanik SDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske – Slobodan Popović, čime je SDP u RS-u poprimio potpuno bošnjački karakter.
Debakl SDP-a, međutim nije samo debakl velike lijeve stranke, nasljednice SK BiH, on je i debakl panbosanske političke ideje jake multietničke partije. SDP, istina, nikada nije imao uporište kod većine Srba i Hrvata u postdejtonskoj BiH, a svojim programima se sve više odmicao od svog uporišta u radništvu, ali je unatoč svemu bio stožer pristalica panbosanske građanske opcije, koja se još uvijek pozivala na tekovine ZAVNOBiH-a. SDP-ova nasljednica Demokratska fronta nominalno stoji na istim pozicijama, ali se, kroz sporazume sa hrvatskim narodnjacima, odmakla od širenja utjecaja na “tuđa” etnička područja i svoj politički angažman svjesno ograničila na teritorije BiH sa bošnjačkom etničkom većinom.
Time je trajna podjela BiH, čini se, priznata i od strane lijevog centra, ma čiji on etnički bio. Ili možda nije. Posljednje glasine koje se šire medijima govore o neformalnim sastancima koji se održavaju između čelnika SDP-a i partija koje su od njega nastale (DF-a, Naše stranke i Unije socijaldemokrata) o navodnom ponovnom ujedinjenju u jednu stranku, uz uslov da Zlatko Lagumdžija odstupi sa svih funkcija u SDP-u. Ukoliko se ovo dogodi (iako mnogi u tu opciju sumnjaju), nova bi stranka zajedničkim procentom osvojenih glasova poremetila planove narodnjaka i, u konačnici, dovela do polarizacije političkog života u Federaciji BiH na dva bloka: veliku socijaldemokratsku partiju sa više frakcija i narodnjački bošnjački i hrvatski blok. Kritičari ove ideje, razočarani SDP-ovci, tvrde da se radi o očajničkom pokušaju istih onih ljudi koji su SDP sa 290.000 sveli na 73.000 glasova i sada bi, ovakvim projektima, željeli produžiti svoju vladavinu. No taj scenarij još uvijek lebdi u zraku.