Septembar je doba godine kada se u Bugarskoj razbuktavaju rasprave o prošlosti, posebno događajima koji su se odigrali krajem Drugog svjetskog rata. Ovom naizgled bezazlenom sukobu interpretacija važnost daje nesposobnost aktualne vladajuće klase da umjesto prošlosti ponudi bolju budućnost.
Izložba koju je, povodom 75. godišnjice poraza nacizma i pod nazivom “Put prema pobjedi”, organizirao Ruski kulturni centar u Sofiji, potaknula je diplomatski sukob, užarene debate u samoj Bugarskoj, kao i prosvjede. Trebala se otvoriti 9. septembra, no samo dan prije otvorenja, bugarsko je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo oštro priopćenje u kojem optužuje Rusiju za miješanje u unutrašnje bugarske poslove. Zašto je proslava poraza nacizma doživljena kao nepoželjno miješanje? Zato što je 9. septembra 1944. datum na koji je u Bugarskoj na vlast došla Domovinska fronta, široka koalicija antifašističkih i antihitlerovskih snaga sastavljena od komunista, seljačke stranke, socijaldemokrata i generala, a koja je omogućila komunističko preuzimanje vlasti 1947. godine.
Stoga se datum uzima i kao simbolički početak socijalističkog perioda u bugarskoj povijesti. Osim toga, promjenu 1944. omogućio je ulazak sovjetskih trupa u Bugarsku, koja je samo par tjedana ranije bila saveznica nacističke Njemačke. Svake godine 9. septembra potiče rasprave i prozivanja. Bugarski liberali nikada ne propuštaju priliku da optuže datum (i kasniji socijalistički režim) za vlastiti politički bankrot i povijesnu irelevantnost. Ove je godine tradicionalna debata internacionalizirana najavom izložbe koja je Bugarsku pokušala uključiti u proslavu oslobođenja Istočne Europe od nacizma, simbolički izjednačavajući sudbinu zemalja koje su bile pod nacističkom okupacijom s onima koje su bile nacističke saveznice, poput Bugarske.
Bugarsko ministarstvo vanjskih poslova reagiralo je bijesno, navodeći kako – iako je žrtva koju je podnio Sovjetski Savez kako bi porazio nacizam neosporna – također treba reći da Crvena armija u Bugarsku nije donijela slobodu, nego totalitarno potlačivanje, devijaciju od ekonomske dinamike razvijenog svijeta itd… Ruska strana je bila iznenađena i (opravdano) postavila pitanje: kako se usuđujete komentirati izložbu koju niste ni vidjeli?
Strateški zaborav
Reakcija bugarskog ministarstva dobro ilustrira tipičnu poziciju bugarske desnice: Crvena armija nije bila osloboditeljica, kako se u socijalizmu krivo predstavljala, već okupacijska sila. Tu tvrdnju opravdavaju podatkom da je Bugarska neposredno prije 9. septembra i dolaska Crvene armije formalno promijenila stranu i objavila rat nacističkoj Njemačkoj. Sovjetske vlasti nisu bile fascinirane ovim iznenadnim potezom i 8. septembra Crvena armija je prešla Dunav, a sljedećeg dana Domovinska fronta se imenovala novom vladom nakon preuzimanja kontrole nad ključnim institucijama u Sofiji i drugim gradovima.
U socijalističkom periodu taj 9. septembra zato je slavljen kao revolucija, no nakon 1989. nazivan je “pučem”. Slično mnogim drugim događajima u europskoj povijesti, desnica nastoji delegitimirati promjenu tako što je naziva “pučem” umjesto “revolucije”, kako su događaje nazivali sudionici. Unatoč višegodišnjim pokušajima demonizacije u javnoj diskusiji, riječ “revolucija” još uvijek priziva masovno sudjelovanje i popularnost te stoga još do određene mjere ima demokratski prizvuk, čak i kod protivnika. “Puč” je, s druge strane, nezakonito preuzimanje vlasti potaknuto frakcijskim sukobima, nevezano uz bilo kakve demokratske ili masovne pokrete. Korištenje ovih termina da bi se opisala promjena 9. septembra stoga se odnosi na različite stavove o legitimitetu socijalizma.
Od 1989. desnica nastoji dokazati da taj režim nije imao nikakvu narodnu potporu (“oslanjao se na stranu okupaciju”) niti je pobijedio fašizam (“gdje je bio taj fašizam u Bugarskoj?”). Ovo drugo pitanje jedna je od najranijih debata koje su pokrenuli mladi liberali i tako plasirali historijski revizionizam u javnu sferu iz koje se do danas nije povukao. Naravno, ako nije bilo fašizma, to znači i da je socijalizam bio tek neželjen nametnut sustav strane imperijalističke sile i zločin protiv demokracije, a ne oslobođenje. Takve se tvrdnje naravno oslanjaju na “zaborav” nekih činjenica: poput one da Bugarska do 1944. nije bila nikakva demokracija, čak ni po najminimalnijim kriterijima. To je bila monarhijska diktatura sa slabim parlamentarizmom prekidanim stalnim pučevima, suspenzijama ustava i paravojnim nasiljem.
Domaće snage
Početkom 1941., punih osam mjeseci prije priključivanja Silama osovine, Bugarska je uvela vlastiti Zakon o zaštiti nacije koji je oduzeo židovskom stanovništvu građanska i politička prava i započeo državni teror. Kao saveznik Osovine, Bugarska je sve Židove s teritorija koje je okupirala, posebno u Grčkoj i Makedoniji, poslala u nacistički logor smrti Treblinka. Također, iako službena ideologija nije bila nacizam, bugarska je vlada imala otvorenih fašističkih sklonosti i stvorila je ili tolerirala brojne fašističke organizacije u zemlji. Iako je Bugarska izbjegla sudbinu susjedne Grčke ili Jugoslavije, ovi primjeri pokazuju kako je domaći režim ipak bio vrlo blizak fašizmu i davao više nego dovoljno razloga za pobunu protiv sebe. Antifašistički otpor u zemlji je započeo istog časa kada se zemlja priključila Osovini i nije “uvezen” na sovjetskim bajonetama kao što desnica često tvrdi.
Razina domaćeg sudjelovanja u otporu fašizmu je nešto što revizionisti rado previđaju. Prema povjesničarki Iskri Baevoj, bugarski partizanski pokret je prije 1944. brojao devet tisuća boraca, što nije mala brojka ako uzmemo u obzir da zemlji nije prijetila nikakva egzistencijalna ugroza slična onoj u susjednim zemljama. Suprotno depresivnoj situaciji danas, bugarska je ljevica nekada bila respektabilna snaga. Seljačka stranka Aleksandra Stambolijskog zalagala se za Balkansku federaciju i seljački socijalizam te bila jedna od prvih masovnih stranaka na Balkanu, a i socijaldemokrati su bili snažna organizacija, unatoč ekonomskoj nerazvijenosti zemlje. Predstavljajući socijalizam kao “stranu okupaciju”, desničari žele prikriti ulogu koju su odigrale domaće socijalističke snage u opoziciji ratu i promjeni režima.
Paradoksalno, ovaj stav svoj zrcalni odraz ima u pravoslavnim rusofilima na “ljevici” koji 9. septembra doživljavaju kao reprizu Rusko-osmanskog rata 1878. nakon kojeg je carska Rusija pomogla uspostavljanju bugarske države. Iako su dakako bili ohrabreni pobjedama Crvene armije te povlačenjem nacista i njihovih suradnika na svim frontama, bugarski je partizanski pokret, zajedno s opozicijskim strankama ujedinjenima u Domovinsku frontu, uživao potporu u narodu i odigrao svoju ulogu u slabljenju, destabilizaciji i naposljetku porazu bugarskog kolaboracionističkog režima. Osim toga, bugarski su partizani uživali potporu i Britanaca i Amerikanaca, a ne samo Sovjetskog Saveza, što revizionisti također propuštaju spomenuti.
“Dva totalitarizma”
Priopćenje bugarskog Ministarstva vanjskih poslova ponavlja još jednu popularnu frazu: da je 1944. jedan totalitarizam zamijenio drugi. Ta pozicija nastoji pretvoriti zadovoljstvo zbog poraza nacizma žalopojkom o “nasilnom odvajanju od Europe sovjetskom invazijom”. Tome se također nadodaju tvrdnje da je socijalizam zapravo bio puno gori od fašizma i to zašto što je (1) trajao puno duže i (2) za razliku od fašizma povrijedio svetinje poput privatnog vlasništva, kako je to volio naglašavati bivši predsjednik Želju Želev. Naravno, bugarski fašisti jesu kršili neko pravo vlasništva, barem ono Židova, ali to se desnici čini kao mala cijena za opće spašavanje kapitalističkog poretka, “ispravnu” geopolitičku orijentaciju i nasilni iridentizam koji su “krasili” taj režim.
Jedna od vidljivijih slijepih ulica u revizionističkim teorijama domaće desnice je nemogućnost objašnjenja zašto je Sovjetski Savez uopće žrtvovao toliko puno samo da “zamijeni jedan totalitarizam drugim”, ako su oni u osnovi ista stvar. I kako uopće onda razumjeti Drugi svjetski rat? Iako zagovornici ove teorije nastupaju s proeuropskih stanovništa, zapravo očito ne razumiju Europu, čak ni na način na koji se predstavlja, kao zaštita protiv ponavljanja rata na kontinentu, a kamoli iz neke kritičnije perspektive. Još jedan problem u ovoj interpretaciji je činjenica da je Crvena armija u Bugarsku ušla bez ispaljenog metka i bez ikakvog otpora, što baš i nije karakteristično za “invazije”. Nakon toga, bugarska je vojska entuzijastično sudjelovala u zadnjim fazama rata i bila važna karika u tjeranju nacista iz jugoistoka Europe, što desničari također rado zaboravljaju.
Brana protiv nezadovoljstva
Trideset godina od pada socijalizma može nam se učiniti čudnim što je komunizam još uvijek tako zapaljiva tema, pogotovo s obzirom na nedostatak nekog organiziranog radničkog pokreta ili ozbiljne socijalističke stranke. Kao jedna od ilustracija te opsesije može nam poslužiti proglašavanje komunističke prošlosti “prijetnjom nacionalnoj sigurnosti”, čime se bave neke organizacije bliske vladajućoj desnici. To bi se moglo razumjeti i kao strategija desnice da zakrpa svoju ideološku hegemoniju koja je pred pucanjem te se suprotstavi sve većem zamoru neoliberalnim reformskim konsenzusom. Bugarski birači nisu pohrlili opoziciji ili nekoj hipotetskoj socijalističkoj alternativi, ali nisu baš ni entuzijastični u potpori desnici. U toj situaciji sve slabijeg konsenzusa, ali i bez političke alternative, što više vremena prolazi od 1989., to je antikomunizam intenzivniji, što pokazuje ne samo snagu desnice, nego i njezinu slabost ili nesposobnost da mobilizira na svoju stranu.
Antikomunizam nastoji prekriti otuđenje birača od okoštale vladajuće klase nesposobne da ponudi bilo kakvu drugu budućnost osim beskrajnog ponavljanja istih proturadničkih politika “štednje” uz model razvoja koji se bazira na niskim plaćama i niskim porezima. Kako je budućnost blokirana, simbolički sukob oko povijesti pretvara se u jedini značajni teren izražavanja političkih razlika. Ove je godine sukob poprimio zlokobniji, nesimbolički karakter uhićenjem bivšeg urednika opozicijskih novina i aktualnog tajnika rusofilskog udruženja, baš na sam 9. septembra, pod napuhanom optužbom za špijunažu. Pušten je isti dan, ali istraga oko navodnog plana promjene geopolitičke orijentacije Bugarske se nastavlja i sigurno će dalje pogoršavati sve paranoidniju atmosferu.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović