Posljednjih desetljeća, priključenje Europskoj uniji jedan je od ključnih stupova vladajuće ideologije u Albaniji. Sve političke snage bezuvjetno podupiru taj cilj, a brzina pristupa punopravnom članstvu jedno je od najvažnijih mjerila političke uspješnosti. No unatoč stalnim obećanjima, pred zemljom su još brojne prepreke.
Iako je još u svibnju ove godine Europska komisija preporučila otvaranje pristupnih pregovora s Albanijom, rastuća skepsa prema proširenju unutar Unije, kao i turbulentna politička situacija u Albaniji, odgodili su potvrdu Europskog vijeća. Nešto ranije, u veljači, glavne opozicijske stranke radikalizirale su svoje političko djelovanje i započele trajni bojkot parlamenta i izbora optužujući vladu za suradnju s organiziranim kriminalom. U međuvremenu je nizozemski parlament glasao protiv otvaranja pregovora s Albanijom upravo zbog izostanka konkretnih rezultata njezine vlade u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. I francuska vlada postaje sve skeptičnija oko proširenja.
Uz to, grčke vlade (i ranija Sirizina i aktualna desničarska) svoju potporu uvjetovale su “prestankom diskriminacije grčke manjine u Albaniji”. Nedavno je njemački Bundestag glasao za otvaranje pregovora, ali samo uz nekoliko uvjeta, poput provedbe pravosudne reforme, borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala te rješavanja trenutke političke krize. Općenito govoreći, europske su strukture podijeljene između Komisijine birokracije i dijela zemalja (poput Italije i Slovenije) koji snažno podržavaju albanski pristup s jedne strane te nekolicine zemalja s druge koje – bilo zbog situacije u samoj Albaniji ili samo zato što su protiv svakog daljnjeg proširenja – čini se namjeravaju uložiti veto na sastanku Europskog vijeća u listopadu.
Trenutna politička situacija u Albaniji utječe na proces pregovora, ali je ujedno i uvjetovana njime. Opozicija tvrdi kako upletenost vlade u korupciju i bliskost s organiziranim kriminalom, osim što je zabrinjavajuće samo po sebi, ujedno onemogućava procese europskih integracija. Vlada s druge strane inzistira na pravosudnoj reformi koju zagovaraju EU i SAD kao na jednom od ključnih poteza koji će zamijeniti korumpirane suce i tužitelje te tako imati važan utjecaj na borbu protiv korupcije. Također tvrdi kako je cilj radikalizacije političkog djelovanja opozicije destabilizacija kako bi se sabotirala brža eurointegracija Albanije.
Smjena modela
Stoga će odluka Europskog vijeća u listopadu imati presudan utjecaj na političke borbe u zemlji. Ako se pregovori otvore, vlada premijera Edija Rame proglasit će pobjedu i delegitimirati opozicijsku političku strategiju. U slučaju odgode, posebno ako Europsko vijeće istovremeno da zeleno svjetlo Sjevernoj Makedoniji, opozicija koju vodi Lulzim Basha dobit će potvrdu prihvatljivosti svoje strategije te se može očekivati daljnje pogoršanje političke krize te slabljenje vladine pozicije. U međuvremenu, europski i drugi međunarodni birokrati u Tirani stavljaju pritisak na obje strane da postignu dogovor, koji bi se temeljio na izbornoj reformi i vjerojatno novim izborima koji bi pomogli integracijskim procesima.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto europska birokracija, ali i američki State Department, toliko snažno podržavaju Edija Ramu i njegove politike. Jedan od razloga je povezan s često hvaljenom pravosudnom reformom. EU i SAD već godinama zagovaraju smjene u pravosudnom sustavu, koji je jedna od najvažnijih utvrda rentijerske birokracije u Albaniji. Iako su izrazito korumpirani suci i tužitelji svojevremeno pomogli kriminalnoj primitivnoj akumulaciji kapitala u Albaniji 1990-ih, danas se oni sve češće doživljavaju kao prepreka daljnjoj ekspanziji kapitala, pogotovo u vidu izravnih stranih ulaganja.
S druge strane, međunarodni akteri koji imaju snažnu hegemoniju u albanskoj politici su, čini se, zabrinuti zbog stalne degradacije albanske političke birokracije i namjeravaju se riješiti nekih starih političkih figura, koje su ključni igraći u patrimonijalnoj politici. Na taj bi način mogli steći novi legitimitet kao borci protiv korupcije. Čini se kako je Rama dobio osobnu amnestiju u budućim istragama korupcije u zamjenu za provedbu pravosudne reforme nakon koje bi provjereni tužitelji i suci trebali korumpirane političare strpati u zatvor. No trenutno stanje u pravosuđu daje malo nade da će reforma biti išta više od predstave. Nedavno je bivši ministar policije, Saimir Tahiri, oslobođen optužbe za suradnju s trgovcima drogom i članstvo u kriminalnoj organizaciji te osuđen za manji prekršaj. Cijela ideološka investicija vlade, EU i američke ambasade u Tirani sada je dovedena u pitanje.
Poklapanje interesa
Opozicijski političari su pak dovoljno politički očajni i uplašeni da će pravosudnom reformom oni završiti kao žrtveni jarci, pa nastoje stalno radikalizirati političku situaciju. Time nesvjesno postaju podržavatelji starog modela albanskog kapitalizma, u kojem su imovina i privilegije bili šire rasprostranjeni i u kojem je više ljudi imalo priliku dokopati se određenog kapitala kroz patrimonijalne veze ili ekonomske avanture. Dok Ramina “Socijalistička” stranka pokušava plebejski sloj malih uličnih prodavača i nezaposlenih siromašnih gurnuti prema daljnjoj proletarizaciji, opozicijski Demokrati nastoje usporiti taj proces. Njih provlači perspektiva da postanu desničarska populistička stranka, paradoksalan miks neoliberalnih recepata poput jedinstvene stope poreza te socijalnih mjera poput besplatnog obrazovanja i sve to uz dašak teorija zavjere.
Jedan dan viču protiv ekonomskih oligarha, a već ih sljedeći dan smatraju produktivnim kapitalistima koji su “natjerani” na (za njih vrlo lukrativne) poslove s vladom. Kako bi ucjenom postigao ubrzanje eurointegracija, Edi Rama povremeno igra na geopolitičku kartu. Pokušavao se približiti turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu ne samo kako bi privukao turski kapital u Albaniju, već i poslao zabrinjavajuću poruku neodlučnim članicama Unije. S druge strane je koketirao i s idejom ujedinjenja Albanije i Kosova kao s nacionalističkom alternativom za europske integracije. Uz to je uz potporu američke vlade vršio pritisak na kosovske lidere da sklope trajni sporazum sa Srbijom uz razmjenu teritorija, čemu se snažno protivi EU i posebno Njemačka.
No zašto naposljetku ideja uključenja u Uniju ima tako snažnu hegemoniju u albanskom političkom diskursu? Postajanje članicom znači ekonomsku i političku subordinaciju. Domaće tržište bit će preplavljeno europskom robom dok bi albanske komparativne prednosti bile one karakteristične za kapitalističku periferiju: sirovine. Kao prvo, albanska je buržoazija relativno slaba, ne samo prema europskom kapitalu već i prema domaćoj političkoj birokraciji. Drugo, njezin kapital ulaže se prije svega u trgovinu, nekretninske špekulacije i ekstrakciju sirovina. Proizvodna buržoazija nije samo podređena kompradorskoj, već i stranom kapitalu. Osobito u tekstilnoj industriji, ali i u brojnim call centrima, albanski je kapital samo izvođač radova za europske tvrtke.
Treće, industrijska radnička klasa, kao i dobar dio plebejskih slojeva vidi integraciju kao šansu da emigrira i postane dio znatno bolje plaćene europske radničke klase. Četvrto, srednje klase i stručnjaci, posebno oni zaposleni u nevladinom sektoru, na EU gledaju s puno simpatija. Jedina socijalna grupa koja ima potencijala da bude skeptična prema Uniji su seljaci, čija je konkurentnost ugrožena priljevom uvozne robe i višim europskim standardnima za izvoz. No oni su previše disperzirani i politički neorganizirani da bi postali snažan politički akter.