Sablazan izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) objavljen prije godinu dana (oktobar 2018.) razotkrio je stvarne razmjere stanja ekoloških sustava na Zemlji. Otkrio nam je da za spasiti svijet imamo još svega desetak godina, jer prosječni godišnji porast temperature od 1-2 stupnja, znači prosječan dnevni rast od 6 do 12 stupnjeva. Isti izvještaj otkrio nam je da je broj jedinki u populaciji skoro svake životinjske vrste smanjen za 60 posto, kao i da se sibirski permafrost topi puno brže nego što smo očekivali te da će njegovim otapanjem u atmosferu biti pušteni uzemljeni staklenički plinovi, ali i brojni nestali virusi i bakterije, odnosno uzročnici davno izumrlih bolesti. Na stotinama stranica alarmirajućih podataka, otkriveno nam je da će se buduće generacije života na Zemlji boriti za preživljavanje s hostilnim planetom, oskudicom hrane, vjerojatno i pitke vode, bolestima, migracijama, ratovima za preživljavanje i slično.
Nepunih godinu dana kasnije, odnosno prije pet dana (25. septembra 2019.) objavljen je još jedan IPCC-ov izvještaj. Treći po redu. On korigira “optimistične” projekcije u pravilu tako da skraćuje vrijeme do katastrofe i povećava razmjere izumiranja vrsta. Fokus trećeg izvještaja dostupnoga na engleskom jeziku bavi se zagrijavanjem oceana. Analizira kaskadne posljedice njegove acidifikacije. Ne nabraja nove posljedice, već daje nove, pogoršane, projekcije kombiniranjem većeg broja faktora koji utječu budući izgled klime. Novi izvještaj kaže da će porast mora biti još i veći od prethodno predviđenoga jer se i ledenjaci i polarne zone i sibirski permafrost tope brže od projekcija. More postaje sve kiselije, što znači da u njemu ima sve manje kisika i sve manje života. U konačnici, sve manje ribe, značit će promjenu prehrambenih navika ljudi i uzrokovati novi niz socioekonomskih problema. Koralji izumiru brže nego što je bilo predviđeno lani, a razina mora podiže se brzinom od 3.6 milimetara godišnje, što je ubrzanje u odnosu na prethodno zabilježene poraste. Primjerice, dok su svjetska mora tokom 20. stoljeća ukupno narasla za 15 centimetara, sada rastu dvostruko brže. No, problem je tim gori, što se i ova brzina kontinuirano povećava.
Orijentiranost ljudskih zajednica diljem svijeta na život uz more, u kontekstu promjene klime znači prisilne i temeljite promjene životnih stilova. Kako kaže UN-ov međunarodni panel: katastrofalne poplave kakve su se nekada događale jednom u sto godina sada će se događati jednom godišnje. To znači da će višednevne kiše u obalnim naseljima u pravilu pratiti i poplave i oštećenje infrastrukture. Acidifikacija oceana i rast temperature mora onemogućit će, ili radikalno otežati, ribarstvo, turizam i život uz obalu. Pad bioraznolikosti, poremećaji staništa i veličina populacije potencijalno će uzrokovati probleme u cijeni prehrane ljudi kao i dostupnosti hrane. Stoga pitanje hoće li temperatura prosječno narasti za 1.5 stupnjeva ili 2 stupnja Celzijusa sa svakim novim izvještajem postaje sve važnije jer manji prosječni rast temperature znači veću šansu životinja i biljaka za prilagodbu novim uvjetima, u konačnici to znači nešto manje socioekonomske posljedice za ljude.
Prvi red do klimatskih promjena
Važno je ovdje naglasiti kako izvještaji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama nisu originalna istraživanja već redovno prikupljanje svih istraživanja te objedinjavanje njihovih rezultata. Radi se o nizu specijalnih izvještaja koja sastavlja skupina IPCC-ovih znanstvenika okupljenih u tzv. Šesti ciklus procjene, odnosno “Sixth Assessment Cycle“. (peti ciklus zaključen je 2015. godine, a šesti završava 2022. godine) U timu IPCC-a nalazi se više od stotinu autora iz 36 različitih zemalja koji kontinuirano proučavaju sva nova relevantna i referentna istraživanja te izvlače i apstrahiraju njihove podatke i zaključke. Tako je ovaj najnoviji, treći, izvještaj o oceanima i polarnim regijama sastavljen od 7.000 znanstvenih publikacija. (Prvi izvještaj bio je onaj od prije godinu dana koji se bavio porastom temperature i njezinim ograničenjem na 1.5 stupnja, potom je u maju ove godine objavljena dopuna Smjernicama za nacionalne inventare stakleničkih plinova iz 2006. godine).
Možda najzanimljiviji detalj posljednjeg izvještaja govori o metodama i mogućnostima sanacije problema, pri čemu posebno ističe doprinose autohtonih naroda u ugroženim područjima. Tradicionalne metode obrađivanja okoliša, bavljenja životinjama i uzgojem hrane mogle bi biti upravo ono što nam je potrebno za preživljavanje. Međutim, usprkos doprinosu sanaciji klime ovih naroda i njihovih tradicionalnih i gotovo endemskih znanja, potrebe političkih i poslovnih elita te globalnog ekonomskog sustava u izravnom su konfliktu. Kao što kontinuirano ističe švedska aktivistica Greta Thunberg, tehnologije koje su nam potrebne za sanaciju problema kojeg smo proizveli uspostavom ovog ekonomskom sustava, te uz imperativ zadržavanja aktualnih ekonomskih postavki, jednostavno ne postoje. Time hoće reći da je izbor sasvim jasan, ili ćemo promijeniti globalno ekonomsko uređenje ili smo njenoj i svim narednim generacijama oteli djetinjstvo, oteli snove, oteli budućnost. “Nalazimo se na početku šestog izumiranja vrsta a vi samo pričate o parama i nastavljate s bajkom vječnog ekonomskog rasta”, poručila je Thunberg s govornice Ujedinjenih naroda globalnim političkim elitama.