I dok ekstremno razvijena industrija kocke i klađenja osiromašuje makedonsku radničku klasu, njen segment zaposlen u toj industriji je grčevito brani jer im osigurava stabilna radna mjesta u kontekstu visoke nezaposlenosti.
Makedonska industrija kockanja zabilježila je eksponencijalan rast u posljednjih nekoliko godina. Taj rast i akumulaciju kapitala pratilo je razvlaštenje stanovništva koje je prouzrokovalo ozbiljne socio-psihološke probleme. Država i njene institucije odigrale su ključnu ulogu u procesu stimuliranja ove industrije. Prvo kroz normalizaciju kockanja, a zatim kroz stvaranje društvenog i prostornog okruženja u kojem industrija igara na sreću slobodno može realizirati svoj puni prihodovni potencijal. Sada se javljaju namjere zauzdavanja ove industrije, ali do sada odrađeni ustupci i stimulacije poprilično ograničavaju domet tih namjera.
Na tragu spomenutog dugogodišnjeg rasta, sektor trenutno sudjeluje u makedonskom BDP-u s oko 4% udjela. Također, kladionice i kasina su u prošloj godini platili 253 milijuna eura poreza. Od toga je 135 milijuna plaćeno u obliku izravnog poreza, što predstavlja rast od 12% u odnosu na 2017. godinu te 118 milijuna eura neizravnog poreza (PDV, porez na rad i doprinosi, prirezi), što predstavlja rast od čak 41%. Četiri najveće kladionice – Sport Life, Zlatna kopačka, BetCity Balkan i Bet Pro Bill Hill – ostvarile su u 2017. 140 milijuna euro prihoda i 4,3 milijuna eura dobiti. Najveća od njih, Sport Life, priskrbila si je 71 milijun eura prihoda i 3,5 milijuna eura profita. Čisto za usporedbu, bolje je poslovala od drugih velikih firmi poput maloprodajnog lanca Vero i Skopske pivovare.
U Udruženju kladionica često ističu da je najveći doprinos njihova poslovanja stvaranje novih radnih mjesta. Navode da je u njihovoj industriji zaposleno ukupno 7.700 ljudi koji u prosjeku zarađaju 300 eura mjesečno. Također, barataju podatkom da je čak 54.000 ljudi zaposlenih u drugim sektorima neizravno vezano za industriju kocke i klađenja. Sport Life je u 2017. godini zapošljavao 511 radnika, što je viši broj zaposlenih nego u Johnson Mattheyu, najvećoj izravnoj stranoj investiciji u zemlji. Sve ove navedene brojke služe Udruženju da se hvali svojom ulogom u makedonskoj ekonomiji, međutim, nešto pomniji pregled otkriva da je riječ o toksičnoj industriji koja doprinosi daljnjem osiromašenju radničke klase i stvara pogubne ekonomske, društvene i psihološke posljedice.
Normalizacija kockanja
Neoliberalna transformacija makedonske ekonomije doprinijela je raširenom stavu o brzom bogaćenju kao ultimativnom društvenom i individualnom cilju. U isto vrijeme, visoke razine siromaštva, nezaposlenosti i neupućenosti u kombinaciji s izostankom državne potpore u obliku socijalne sigurnosti, pretvorile su obećanje brze zarade u gotovo pa jedinu mogućnost društvenog uspjeha. U tim su okolnostima kockarnice i kladionice postale atraktivne prilike (pogotovo u slučaju muškaraca) za izlazak iz siromaštva. Država je zakonskim rješenjima omogućila bogatu ponudu kladionica i kockarnica. Trenutni regulatorni okvir predstavlja Zakon o igrama na sreću koji je na snagu stupio 2011. godine u vrijeme desne vlade na čelu s VMRO-DPMNE-om. Zakonom se reguliraju licence za kladionice, lutriju i kockarnice, a donesen je u paketu zakona koji su trebali olakšati strane investicije.
Rezultat povoljnog zakonskog okvira je sljedeći: trenutno u Makedoniji postoje licencirane 23 kompanije za klubove s kockarskim aparatima, pet kompanija za upravljanje kasinima i osam kompanija za kladioničarski biznis. Najveći igrači u sektoru igara na sreću su austrijske firme i one iz tzv. off shore zemalja. I dok je u velikom broju zemalja broj kasina limitiran i/ili dislociran iz gradova, to u Makedoniji nije slučaj.1 Kockarnice i kladionice okupiraju sam centar Skopja, a ista situacija je i u drugim gradovima. Pritom kasina nisu “zamračena” već funkcioniraju s otvorenim “izlozima” i spektakularnim svjetlosnim efektima privlače prolaznike obećavajući visoke dobitke.
Na primjer, Sport Life ima 150 otvorenih kladionica širom zemlje i sve se nalaze u centrima gradova. Situacija je vjerojatno najviše eskalirala u Tetovu: u tom se gradu nalazi 30 kockarnica i 120 kladionica. Zanimljivo je da se kockarnice i kladionice uglavno nalaze u bivšim kulturnim centrima i drugim objektima izgrađenim u vrijeme socijalizma. Stanovnici se često žale da se kockarnice i kladionice nalaze u blizini osnovnih i srednjih škola i tako privlače maloljetnike da uplate koji denar. Sasvim očekivano, veliki broj i dostupnost kladionica rezultira i velikom kockarskom aktivnošću građana. Prema jednom istraživanju, 72% muške populacije mlađe od 25 godina redovito se kladi. A drugo istraživanje tvrdi da se 73,5% muške populacije s prihodom manjim od makedonskog prosjeka također redovito kladi.
I pritom su izgubili prilične svote novce. Kao što je jasno na prvu, prihodi kockarnica i kladionica su gubici kockara i kladilaca. A u 2017. godini ti su gubici iznosili 400 milijuna eura. Pored tog neposrednog ekonomskog gubitka, postoje i socijalni gubici koji se ne mogu tako lako kvantificirati, a uključuju porast alkoholizma, ovisnosti o drogama, obiteljskog nasilja i kriminala. Negativne “eksternalije” kockanja i klađenja pokazuju da posljedice itekako nadmašuju koristi kao što je punjenje državnog proračuna.
Koalicija radnika i kapitala
Vlasti su ove godine najavile izmjene Zakona o igrama na sreću. Ključni amandmani bi se trebali ticati lokacija kockarnica i kladionica. Prema prijedlogu izmjena zakona kockarnice i kladionice bi se trebale nalaziti najmanje 500 metara od škola, sveučilišta, vrtića, instituta, knjižnica, domova za starije i sličnih institucija. Naravno, odmah se pobunilo Udruženje kladioničara. Oni tvrde da će izmjene zakona izazvati pad prihoda u vrlo produktivnom ekonomskog sektoru i da će dovesti do porasta ilegalnog kockanja, a samim tim i manjih prihoda za državu, kao što se navodno dogodilo u Albaniji i na Kosovu.
U borbi protiv novog zakona vlasnici kockarnica i kladionica dobili su (ne)očekivanog saveznika – vlastite radnike. Oni su osnovali udruženje “Želim raditi” i poručili da su radna mjesta važnija od društvenih posljedica kockanja i klađenja. Zapravo koriste iste argumente kao i njihovi poslodavci: “Osnovali smo udruženje radnika u sektoru igara na sreću ‘Želim raditi’ zato što je 7.700 radnika zaposleno u sektoru, što zajedno s njihovim obiteljima čini 23.000 ljudi zavisnih o poslovanju tih kompanija, a neizravno je za industriju igara na sreću vezano još 54.000 radnika u drugim sektorima.” Važnosti njihovih radnih mjesta su nadodali i “sindikalni” argument o njihovoj kvaliteti: “Kao jedna od najreguliranijih profesija u zemlji uživamo sva radnička prava, uključujući plaćene prekovremene i godišnji odmor.” Navode i da bi u slučaju implementacije zakona, njihova radna mjesta bila ugrožena i da bi bili prisiljeni potražiti radno mjesto u inozemstvo. I to, apsurdno, kako tvrde, u istoj industriji.
Ekspanzija sektora igara na sreću razotkriva još jedno u nizu proturječja makedonske ekonomije. I dok sektor sudjeluje u daljnjem razvlaštenju radničke klase, dio te iste klase, zaposlenici u sektoru se solidariziraju s predstavnicima kapitala jer u kontekstu visoke nezaposlenosti poslove u industriji igara na sreću vide kao rijetko stabilne i itekako vrijedne čuvanja. Posrijedi je, dakle, sukob među segmentima radničke klase koji rezultira brojnim društvenim i individualnim posljedicama. A država se opet pokazuje nesposobnom da osmisli razvojni model zasnovan na produktivnim i održivim poslovima. Ne preostaje joj ništa drugo nego da funkcionira kao posrednik između akumulacije stranog kapitala i razvlaštenja vlastitog stanovništva.
- Na primjer, u Grčkoj je broj kockarnica prilični malen. U Solunu postoji samo jedna. I zbog toga grad Gevgelija funkcionira kao zona kockarskog turizma za Grke. U gradu se nalaze četiri velike kockarnice i cijela lokalna ekonomija je organizirana oko kockanja. [↩]