Rijetko kad je književnost u hrvatskim medijima bila toliko prisutna kao u proteklom rujnu. Ali nema ništa novog, refreni stari dvjesto godina: sve manje ljudi čita, a samo prosvijetljena elita stoji na braniku pisane riječi.
Od osmog do 14. rujna u Zagrebu je trajao Festival svjetske književnosti na kojem je gostovalo više od stotinu domaćih i inozemnih književnika, na Danima Mirka Kovača u Rovinju dodijeljene su književne nagrade u četiri kategorije, Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, na glas je čitala ulomak iz jednog od romana Astrid Lindgren o Pipi Dugoj Čarapi, i to u sklopu projekta “Pipi Duga Čarapa otkriva Hrvatsku” Martine Mihalić, nastavnice hrvatskog jezika i kulture u Helsingborgu koja je odlučila književno intervenirati u organizaciju suvremene dječje svakodnevice — kada je posrijedi stupanj medijske prisutnosti, u rujnu je književnost prema tekućim standardima prošla sasvim solidno.
Praktičnom logikom novinarskog posla najzastupljeniji su, u formi dužih intervjua, bili sudionici Festivala svjetske književnosti. Čitanje jednog intervju za drugim nekoga tko s književnošću živi više-manje svakodnevno moglo je navesti da još jednom razmisli o nekim elementarnim pitanjima — što je to književnost? Koja je funkcija književnosti? Kakve učinke književnost ima na čitatelje?
Recimo, knjige, odnosno književnost, “su strojevi kojima se širi svijet“, kaže Jorge Bucay. Ili, roman, odnosno književnost, je “uvijek nova mreža i tako pokazujemo čitatelju da i on ima svoju mrežu, novu mrežu sjećanja i prošlosti”. Nešto kasnije Sonmez na stol stavlja i negativnu definiciju književnosti, kontrastirajući književnost s politikom: “Politika je kratkovidna dok je književnost jako dalekovidna pa ih ne možemo uspoređivati. Politika ne može obogatiti književnost, ali književnost može obogatiti samu sebe. Može uzeti bilo što iz društva, iz bilo koje kulture i poboljšati sebe, stvoriti novu književnost. I tad možemo reći da je ona kao zvijezda i ako politika uhvati samo djelić njezine svjetlosti, to je obogaćivanje politike.” Markusu Zusaku, međutim, od politike je draža čarolija: “Govoreći o čaroliji prvo pomislimo na čarobnjake ili mađioničare, ali prava čarolija nastaje u našoj mašti i izmaštani je proizvod svakog pisca.” Laura Restrepo, naravno, tvrdi da je zadaća književnosti “da piše o ljudskim osjećajima i ljudskoj intimi koji su uništeni, da se oni iznesu na svjetlost dana.”
Povijest dijagnostike
Izbor citata nije tendenciozan prema konkretnim piscima i prilično je nasumičan, odnosno izveden je na osnovu onoga što se trenutno nudi. I zapravo ne otkriva ništa novo, osim što može poslužiti kao podsjetnik da je razgovor o književnosti često zasićen bedastoćama zahvaljujući upravo onima koji književnost proizvode. Doista, tko stvarno vjeruje u to da su knjige “strojevi kojima se širi svijet”? Što se tiče učinaka, tu nekakvih konkretnih odgovora nema, ali ambijent je dobro poznat — čita se sve manje, a trend se (pogrešno) uglavnom ne prepoznaje kao, na primjer, nepovoljan prema materijalnim interesima pisaca ili kao posljedica promašenosti obrazovnih politika ili tehnoloških promjena, nego kao pouzdan znak da sve skupa, ukratko, odlazi kvragu. Činjenica da je riječ o histeričnom refrenu čija je povijest minimalno dvjestogodišnja i kojeg se uporno iznova tretira kao nešto apsolutno novo zapravo je jedno od vrhunskih ideoloških postignuća jednog specifičnog koncepta književnosti.
I stoga za početak taj koncept ne bi bilo loše s vremena na vrijeme provjetriti, to jest vidjeti koji je točno koncept književnosti operativan u svakodnevnoj upotrebi ovog tipa. Napomena da je uopće riječ o konceptu dobra je ulazna točka, jer se razgovor o književnosti obično implicitno vodi na temeljima koji su povijesni, iako ih u pravilu malo tko od uključenih kao takve prepoznaje. Nejasnoće se mogu razjasniti na dva načina — uz pomoć teorije i uz pomoć minimalne historizacije. Prvo rješenje je jednostavnije. Književnost može biti svašta, ali na kraju dana ipak nije ništa drugo nego “proces i rezultat formalne kompozicije koja se odvija unutar seta društvenih i formalnih svojstava jezika”, kako je to, recimo, prije više od četrdeset godina formulirao velški marksistički teoretičar kulture Raymond Williams.
Povijesni razvoj koncepta, u smislu argumentacije, nešto je kompleksniji, iako je bez većih poteškoća moguće stići do zaključka da je trenutno dominantan koncept književnosti još uvijek devetnaestostoljetni, a sustav vrijednosti unutar kojeg je koncept aktivan onaj liberalnog humanizma. Kada se, na primjer, riječ (u obliku “litterature”) u 14. stoljeću prvi puta pojavila u engleskom jeziku značenje je joj je bilo blisko suvremenom značenju pismenosti. S vremenom će kategorija postati šira od kategorije “poezije” i naglasak prebaciti s momenta proizvodnje na moment potrošnje, istovremeno označavajući i jednu vrstu kvalifikacije (sposobnosti čitanja). U kontekstu sve veće rasprostranjenosti tiska kriterij “maštovitosti” do ranog 19. stoljeća neće igrati gotovo nikakvu ulogu (književnost je sve što se tiska u formatu knjige), ali je zato već u prvoj, osamnaestostoljetnoj ekstenziji originalnog značenja prisutan trag klasne specijalizacije — više nije dovoljno samo čitati i učiti, čitanje i učenje sada se treba odvijati na uglađen i uljuđen način. Od čitanja i učenja u 19. stoljeću brzo se stiglo do “ukusa” i “senzibiliteta”, odnosno do pojave književne kritike u modernom obliku.
U ovom slučaju, međutim, zanimljivija je sve veća specijalizacija koncepta prema tekstovima koji su “kreativni“ i “maštoviti” kao odgovor na intenzivnu kvantifikaciju života pod industrijskim kapitalizmom — “kreativnost” i “maštovitost” kao esencijalne ljudske osobine koje je dominantni sustav potisnuo sigurno utočište sada su mogle pronaći u književnim tekstovima. Iako je transfer uspješno obavljen, trebalo je riješiti još neke probleme, prije svega pitanje točnog lociranja istih kvaliteta unutar koncepta. Treba li za njima tragati na nekakvoj nejasnoj imaginativnoj razini (koja je, naravno, “istinitija” i “ljepša” od razine svakodnevnog života) ili na (estetskoj) razini književne forme? Nuđeni su razni odgovori, ali u smislu daljnje klasne specijalizacije jedan od ishoda ostao je isti — ukratko, svi oni koje je sužavanje koncepta na ovaj ili onaj način isključilo, dakle one koji nisu imali mogućnosti i kapaciteta (češće) ili interesa (rjeđe) za sudjelovanje u književnom životu moglo se lako otpisati kao masu s dubokim deficitom ljudskosti. Nakon što su obrazovne reforme iz druge polovine 19. stoljeća iznjedrile nikada veću čitateljsku publiku (radnici, žene, djeca) specijalizacija je samo postala još selektivnija, prvo razradom koncepta “tradicije” pa nešto kasnije i formalnim inovacijama koje su trebale biti jamstvo da će granice čijim se prelaskom stupa u doticaj s “pravom” književnošću ostati visoko nepropusne.
Predsjedničke inscenacije
Slična je stvar i sa čitanjem. Bilo kome tko izdaje dijagnozu prema kojoj se nikada nije čitalo manje baš nikakav problem ne predstavlja očigledna činjenica da se u praksi nikada nije čitalo više. Samo, ovdje se može i bez Raymonda Williamsa, jer Astrid Lindgren nije čitala samo Kolinda Grabar-Kitarović — kao ilustracija dominantne koncepcije čitanja sasvim dobro može poslužiti Miroslav Škoro, u naknadno “iskopanom” klipu. Ozbiljan izazivač na nadolazećim predsjedničkim izborima, koji se nada da će, umjesto u neudobnom pletenom naslonjaču svoju čitateljsku žeđ uskoro utaživati okružen nešto masivnijim komadima drvenog namještaja. Dakle, Škoro je naša tipska figura čitatelja, mizanscen definira kriterije prema kojima se čitanje prepoznaje kao čitanje — ležerno je zavaljen u pleteni naslonjač, ostavlja dojam dobro naspavanog čovjeka, udobni pulover navukao je preko košulje, u rukama je, naravno, knjiga, u krilu pospani psić, iza Škore polica s nešto knjiga, CD-a i audio i video kazeta, a dvadesetak minuta kasnije dječica vjerojatno masovno brišu korisničke račune na društvenim mrežama i jure prema najbližoj knjižnici. Nedostaje, recimo, samo umjetni kamin (u nedostatku pravog, naravno), lula odložena na nekakvom pomoćnom stoliću i u rukama, umjesto karakterističnih šarenih korica iz biblioteke Stribor, pozlaćene korice nekog od naslova iz biblioteke Vrhovi svjetske književnosti pa da sve bude baš onako kako treba biti.
Medijski bogat književni rujan u istom je stilu na najbolji mogući način kratkim komentarom o tribini “Zašto se mrzimo? Mržnja u književnosti” u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust i ZKM-a u Jutarnjem listu zatvorila Slavenka Drakulić. U najkraćim crtama, Drakulić tvrdi da je na pitanje zapravo nemoguće ponuditi odgovor, odnosno da su književni potencijali za širenje mržnje nepostojeći, jer se u međuvremenu dogodilo to da književnost više nitko ne čita. Dobro, ne baš nitko. Naime, postoje oni “koji baš moraju” čitati i oni “koji baš žele” čitati. A na svu sreću, “takvih će uvijek biti — baš kao i onih koji žele, odnosno osjećaju potrebu pisati, a da pritom nisu uvjetovani tržištem koje nameće modu čitanja, recimo krimiće ili žanrova koji se dobro prodaju. Govorimo o istinskim čitateljima ozbiljne književnosti, onima koji će uložiti vrijeme i moći si priuštiti platiti za ovu svoju potrebu i zadovoljstvo. Budući je po svemu sudeći takvih čitatelja malo, oni danas ponovo postaju elita.”
Osim sintaktičke zbrke, dakle, ništa novo, uvijek isto, još jedna pesimistična prognoza. Barem dok nekome ne padne na pamet da možda postoji scenarij u kojem — uz nešto manje elitističkog lupetanja o književnosti kao jednim od preduvjeta, između ostalog — za promjenu to nužno i ne mora biti slučaj.