Više od polovice europskih autohtonih stabala nalazi se pred izumiranjem.
Istražujući stanje sviju 454 vrsta stabala podrijetlom iz Europe (među kojima ima 256 endemičkih vrsta), znanstvenici okupljeni oko projekta Međunarodne unije za konzervaciju prirode (International Union for Conservation of Nature, IUCN) pod nazivom Crvena lista europskih stabala, došli su do spoznaje da je izumiranje prijeti više od 42 posto svih autohtonih vrsta stabala, dok su ostale vrste na različitim stupnjevima ugroženosti, ali su svakako ugrožene. Iako još nijedna vrsta nije izumrla, njih 15 posto nalazi se u posebno kritičnom stanju – na tik do potpunog nestajanja, dok o 13 posto vrsta nisu imali dovoljna informacija da bi se odredila njihova ugroženost.
Iznenađujući su to rezultati, jer se dugo, čini se, nije vodilo računa o ovoj stanju stabala. No, sada ispada da su europska stabla ugroženija od vrsta vodozemaca, gmazova, sisavaca, ptica, pčela, kukaca i leptira koji žive u Europi. Štoviše, osjetljivost ekosustava biva dodatno pojačana ugroženošću stabala koja osiguravaju zaštitu, hranu i krov nad glavom nabrojanim životinjskim vrstama, stoga njihova ugroženost vodi ka još većoj ekološkoj katastrofi.
Još je izrazito važno naglasiti da primarni uzrok za izumiranje europskih endemskih vrsta nisu klimatske promjene nego gospodarenje područjima na kojima žive ove vrte. Kao najveći problem, Izvještaj “Crvena lista europskih stabala” navodi problem invazivnih vrsta, način obrade zemljišta i drugi oblici antropogenih modifikacija ekosustava, deforestacija, stočarstvo, klimatske promjene i tek onda klimatske promjene, a nakon njih urbanizacija, požari i drugi geološki događaji. Drugim riječima, izumiranje europskih endemskih vrsta primarno je posljedica izravnog djelovanja čovjeka na šumu, a tek na četvrtom mjestu su klimatske promjene. Ugrožene su – vjerovali ili ne – masline, kruška, jabuka, šljiva i sve drugo autohtono što vam pada napamet, zatim vrste omorike, smreke, jarebike, oskoruše, gloga, itd… Ugroženost se mjeri prema području rasta, tako su pred izumiranjem sve vrste koje rastu na području manjem od 100 kilometara kvadratnih, a na što većem izvornom području rastu, ugroženost vrsta je manja. Jedina olakotna okolnost jest činjenica da se 80 posto ugroženih vrsta već nalazi u nekom obliku zaštićenog područja.
Kriminal i politika
Međutim, i tu, kao što znamo postoje brojni problemi, primarno političkog tipa. Primjer tome bila bi jedina preostala hrvatska prašuma iz ledenog doba – Štirovača. Javnosti dosta nepoznata, ova velebitska šuma nekoć je bila dijelom cijelog lanca europskih prašuma, a jedina šuma nalik Štirovači na Balkanu je popularni Durmitor. Dio Štirovače se nalazi u strogo zaštićenom rezervatu i Nacionalnom parku Sjeverni Velebit dok se drugi njezin dio godinama iracionalno eksploatira za potrebe talijanske drvne industrije kojoj se prodaje u bescjenje kao sirovina. Za one koji nisu upoznati sa smrekinim šumama kažimo da se radi o šumi tipa Schwarzwald. Durmitor i Štirovača upravo su po tome posebne što su preživjele otapanje posljednjeg Ledenog doba i danas preživljavaju u umjerenim klimatskim predjelima. Da korupcija cvate u Hrvatskim šumama, javna je tajna u ovoj državi, pri čemu je strah od odmazde njezinog raskrinkavanja toliko velika, da usprkos brojnim osobnim frustracijama, nijedan rendžer Hrvatskih šuma zadužen za njihovu zaštitu ne želi o tome javno govoriti za medije, usprkos brojnim pokušajima različitih hrvatskih novinara. Štoviše, kad se o nepravilnostima u radu Hrvatskih šuma počne govoriti u kuloarima, uvijek se govori o sprezi vrha hrvatske politike i talijanske drvne mafije.
Problem je tim gori što je europska bioraznolikost najveća upravo na području Balkana gdje je i drvna mafija razjarenija, a politička elita najjeftinija. Opće je poznata informacija da samo Dalmacija ima veću bioraznolikost od cijelog otočja Velike Britanije što jasno pokazuju i karte citiranog izvještaja (str. 14). Drugim riječima, zaustaviti izumiranje autohtonih europskih vrsta stabala poput jabuke, kruške i šljive, paradoksalno ne započinje zaustavljanjem klimatskih promjena, već rješavanjem korupcije u institucijama poput Hrvatskih šuma i njima srodnim tijelima. Za promjenu, radi se o ekološkom problemu koji nije prikazan kao pitanje životnog stila, ili kao kaskadna posljedica dugoročnih problema, već kao jednostavno, trenutno i lako rješivo pitanje korupcije u čije se iskorjenjivanje kunu sve političke opcije. Možda je ovo predizborno vrijeme napokon pravo doba da se ovo pitanje još jednom pokuša otvoriti?