Iako službeni rezultati još nisu dokraja poznati, čini se izvjesnim da je vladajuća stranka Pravo i pravednost (PiS) na jučerašnjim izborima uspjela osvojiti apsolutnu većinu mandata u novom sazivu poljskog parlamenta. To znači da su čak povećali broj svojih glasova u odnosu na 2015. “Recept” za njihov senzacionalni uspjeh naizgled je banalan: socijalna demagogija kombinirana s agresivnim ksenofobnim teorijama zavjere u kojima se vlada predstavlja kao zaštitnik homogenizirane nacije. Ta strategija očito računa na one razočarane krajnjim rezultatima tranzicije i načinom na koji se odvila eurointegracija. A za te rezultate krivnju nije teško prebaciti na opoziciju i njezin izraženi ekonomski i umjereni društveni liberalizam.
Ali istodobno, poljski recept pretpostavlja još nešto: uspostavu potpune kontrole nad medijima i državnim institucijama. A to je, uz povremenu antieuropsku retoriku vladajućih, razlog zbog kojeg poljska vlada izaziva otpor na zapadu kontinenta. No EU dosad nije našla načina da utječe na političku dinamiku u Poljskoj. Taj način nije našla ni domaća opozicija koja se za ove izbore podijelila u tri koalicijska bloka. Jedan je predstavljao “ozbiljnu” proeuropsku liberalno-konzervativnu opciju; drugi je oživio ljevicu, koja uopće nije bila zastupljena u prošlom sazivu parlamenta, a koja je sada hrabrije napadala PiS na socijalnim pitanjima; a treći je pikirao na konzervativnije birače na selu, koje je jedno od “baza” PiS-a. Ti su blokovi zajedno osvojili više glasova, ali manje mandata od vladajućih.
Skliska padina
Suprotnu je strategiju primijenila opozicija u Budimpešti. Tamošnji vladajući Fidesz često se za zapadu kontinenta doživljava kao “brat blizanac” PiS-a zbog sličnosti u svojim političkim strategijama i retorici. Vladajuća mađarska stranka dosad je izborno bila i uspješnija od svojih poljskih kolega, no glavni grad, u kojem živi gotovo četvrtina zemlje, uvijek im je bio najslabija točka. Stoga je opozicija odlučila udružiti sve svoje snage u pokušaju da barem negdje oslabe Fidesz. To im je naposljetku uspjelo, a novi budimpeštanski gradonačelnik je šef male zelene stranke Gergely Karácsony. Udružena opozicija, od desnog centra do liberalne ljevice, uspjela je čak preoteti i kontrolu nad dijelom perifernih budimpeštanskih okruga u kojima je dosad slabo stajala.
To je simbolički važan udarac za vladajući Fidesz, ali je vrlo daleko od toga da im ugrozi vlast. Stranka premijera Viktora Orbána osvojila je apsolutnu većinu mandata u svim mađarskim županijama, uključujući i Peštansku. Zadržali su i većinu gradova, s važnim izuzecima poput Miskolca ili Szombathelya. Indikativno je pritom da je u većini županija i gradova koje nije uspjela preoteti opozicija izašla podijeljeno. To vjerojatno znači da birači koji glasaju za njih zapravo više glasaju protiv Fidesza, nego što vjeruju pojedinim opozicijskim strankama. A i njihove zajedničke liste zapravo imaju malo toga što ih ujedinjuje osim želje da smijene vladajuće.
Izbore je u obje zemlje također obilježila i pojava još ekstremnije desnice: one koja je reakcionarne i ksenofobne politike vladajućih dovela do svojih krajnjih rasističkih i mizoginih konzekvenci. Tako sada kao respektabilne snage u parlamentu imamo stranke koji se, na primjer, zalažu za ograničavane prava glasa za žene, smatraju da LGBT osobe treba zatvoriti u logore i prisilno liječiti ili da islam treba zakonom zabraniti. To pokazuje koliko je mobiliziranje najnižih strahova i strasti radi politikantskih razloga – čime se bave Fidesz i PiS – opasna “skliska padina” koja prijeti da zemlje europskog Istoka pretvori u još mnogo gore mjesto za život.