Tjedan dana nakon početka nove turske invazije na Siriju čini se da ju cijeli svijet osuđuje. Snažne poruke poslale su i Ruska Federacija i Europska unija, Narodna Republika Kina i Arapska liga. A jučer čak i Sjedinjene Države, čiji je predsjednik svojim ranijim izjavama de facto potaknuo Tursku na novi upad u Siriju. No do prije par dana činilo se da svjetske sile puno više okolišaju: Amerika i Rusija su čak blokirale osudu Turske u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali su se predomislile zbog svojih internih političkih razloga ili pak zato da iskoriste priliku i steknu stratešku prednost pred Turskom u regiji.
Još je napetije bilo u Europskoj uniji: ta je multinacionalna zajednica poznata po teškom donošenju vanjskopolitičkih stavova. Ovdje čak 28 država s povremeno različitim interesima, od kojih svaka može uložiti “veto”, treba usuglasiti jedinstveni stav. A mnoge od njih imaju razloga da se ne zamjere Turskoj. Nekima je ta zemlja važan ekonomski partner i još važniji kupac skupog oružja kojeg režim u Ankari naveliko nabavlja za regionalne avanture i gušenje opozicije u zemlji. U dobrom dijelu zapadnoeuropskih zemalja turska država također ima određeni utjecaj na lokalne muslimanske zajednice.
Stvaranje novih nsereća
Naposljetku, Turska je jedan od jamaca smanjenja dolazaka izbjeglica u Zapadnu Europu (jer ih prisilno zadržava na svom teritoriju). No sve su zemlje s nabrojenim problemima odlučile da je zaustavljanje sve ratobornijeg turskog režima u njegovim avanturama važniji cilj za koji vrijedi riskirati i pogoršanje odnosa s Ankarom. Nakon svega, samo je jedna europska zemlja ostala duboko razočarana osudom invazije – Mađarska. Ona doduše nema ni značajnu tursku zajednicu u zemlji, niti važne ekonomske odnose, niti Turskoj prodaje oružje, niti u njoj želi ostati ijedna sirijska izbjeglica. Teško je zapravo naći zemlju koja manje ovisi o dobrim odnosima s Turskom od Mađarske.
No, kako ovih dana naširoko objašnjavaju mađarski diplomati i dužnosnici, tursku agresiju treba podržati jer rješava Europu važnog problema. Naime, jedno od turskih obrazloženja za operaciju je plan da sirijsko područje koje će okupirati etnički očiste od Kurda (inače neprijateljski raspoloženih prema vlastima u Ankari) i na tom području nasele sirijske Arape i Turkmene, koji se trenutno nalaze u izbjeglištvu u Turskoj. To bi, prema kalkulaciji vlasti i u Ankari i u Budimpešti, bilo sjajno rješenje sirijske izbjegličke krize. Nisu, međutim, objasnili što bi s izbjeglim Kurdima koje bi protjerali da na njihovo mjesto nasele druge izbjeglice.
Ignorirali su i činjenicu da Turska već okupira solidan dio Sirije iz kojeg je već protjerala Kurde, ali u njega – gle čuda – nije uspjela naseliti druge izbjeglice. Nimalo iznenađujuće, izbjegli Arapi i Turkmeni bi se radije ili vratili u vlastite domove, ili preselili u neki perspektivan i razvijen kraj, umjesto da nasele tuđa razrušena sela. Etnički inženjering stvara nove izbjeglice, a ne smanjuje njihov broj. Najnovija turska agresija koja uživa potporu mađarske vlade ih je, prema podacima UN-a, zasad stvorila preko sto tisuća. Ali pogodite koja će zemlja članica EU biti najglasnija u huškanju na te izbjeglice ako se jednog dana dokopaju europskih granica.