Sveobuhvatnost klimatskih promjena znači promjenu svih naših životnih navika. U prvom Biltenovom tekstu kojim otvaramo ovu temu, Ana Vračar propituje kako se farmaceutska industrija priprema za svijet bez polarnih kapa.
Lijekovi – posebno razvoj i pristup novim lijekovima – jedna su od tema koja dominira raspravama o zdravstvu, kako u stručnim i političkim krugovima, tako i u onim aktivističkim i ekonomskim. U Europi, istu raspravu dodatno potencira starenje populacije: procjene za Veliku Britaniju predviđaju da će se do 2052. godine cjelokupna potrošnja lijekova udvostručiti upravo zbog demografskog starenja.
Naravno, više lijekova znači i više izdvajanja za lijekove, zbog čega su mnogi ministri zabrinuti za održivost zdravstvenih sustava. Stanje u Hrvatskoj u ovom slučaju ne odudara od europskih trendova: izvješće o potrošnji lijekova u RH u 2018. godini pokazalo je kako je potrošnja lijekova u Hrvatskoj prošle godine nastavila rasti. Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) u izvještaju je napomenula kako “potrošnja lijekova u 2018. godini prema financijskim pokazateljima bilježi porast od 8,06% u odnosu na 2017. godinu (…)”.
Na svu sreću, osim što su jako popularni, lijekovi su i puno dinamičnija tema od onoga što se da naslutiti iz statistika na stranicama nadležnih agencija – dovoljno dinamična da budu glavni pokretač ključne sastavnice globalnog pokreta za pravo na zdravlje koja se proteže od kampanje za dostupnost lijekova za HIV u Južnoafričkoj Republici (TAC) do koalicije sveučilišta Universities Allied for Essential Medicines (UAEM), koja nastoji osigurati pravedniji pristup ključnim lijekovima čija ih cijena često čini nedostupnima pacijentima za koje su, navodno, proizvedeni.
Isto tako, razvoj, pristup i potrošnja lijekova dovoljno su dinamični da budu okosnica romana Johna Le Carrea “Brižni vrtlar”, što vjerojatno govori više od ovog prvog opisa. Iako se ne radi o njegovom najboljem romanu, u “Brižnom vrtlaru” Le Carre jako dobro sumira priču o lijekovima čije djeliće istraživački novinari redovito objavljuju – izmještene etičke standarde velikih farmaceutskih kuća, klasne razlike koje se zrcale u kvaliteti skrbi (i lijekova) kojima imamo pristup, povezanost interesa industrije i politike.
Velikim dijelom zahvaljujući kombinaciji ta dva pristupa, dobar dio ljudi zna da kada danas govorimo o rastu potrošnje lijekova, definitivno ne govorimo samo o demografskim kretanjima i realnim potrebama. Realne potrebe su posebno mutan pojam: u nekim dijelovima svijeta susrećemo se s prekomjernim korištenjem lijekova u slučajevima gdje postoje alternative. Primjer toga je svakako polje mentalnog zdravlja, gdje u bogatijim zemljama dominira farmakoterapijski pristup – iako je više puta pokazano da su uzroci narušenog mentalnog zdravlja dobrim dijelom društveni, i da bi dobar dio ljudi imao više i dugotrajnije koristi od drugačijih terapijskih pristupa.
Druga krajnost nam možda nije toliko prepoznatljiva, ali ipak obilježava svakodnevicu ostatka svijeta. U tom slučaju, cijena lijekova koju proizvođači traže toliko je visoka da si je pojedini zdravstveni sustavi uopće ne mogu priuštiti. I, iako su zdravstveni sustavi u Europi neko vrijeme bili zaštićeni od posljedica previsokih cijena lijekova, čini se da im se ta realnost polako približava. Uz preveliku potrošnju u nekim zemaljama i nestašice u drugima, farmaceutsku industriju karakterizira i određena, recimo to tako, nevoljkost kod istraživanja i proizvodnje lijekova koji nisu profitabilni. To se vidi na primjeru lijekova za rijetke bolesti, ali i u slučaju istraživanja novih vrsta antibiotika i cjepiva za bolesti koje haraju siromašnim zemljama.
Kakve veze klima ima s tim?
Kada sve zbrojimo, vidimo da u trenutnom modelu proizvodnje i ponude lijekova nastradaju više-manje svi, osim profita farmaceutskih kompanija – ništa novo. Ali, ono što jest novo jest da se će se industriji uskoro otvoriti puno novih, još profitabilnijih vrata. Nedavna analiza koju je objavio Morgan Stanley, naime, predviđa da će farmaceutske kompanije ne samo preživjeti nadolazeći val nesreće kojeg donose klimatske promjene, već će na njemu jako dobro zaraditi. Posebno će se dobro snaći one kompanije s razvijenim kapacitetima za istraživanje i proizvodnju lijekova za tropske bolesti, jer će upravo njihovo širenje biti potencirano podizanjem temperature i drugim promjenama u okolišu.
Ekonomskim analizama idu u prilog i akademska istraživanja, koja već godinama prate moguće promjene koje će klimatske promjene imati po zdravlje ljudi. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u više je navrata istaknula kako će zdravlje ljudi diljem svijeta stradati zbog klimatskih promjena, a nešto specifičnija istraživanja, poput pregleda koje su 2013. i 2014. izradili Clare Redshaw i suradnici s Europskog centra za okoliš i zdravlje ljudi u Velikoj Britaniji, upozoravaju kako klimatske promjene predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje iz više perspektiva.
Rizik kojeg donose uključuje porast raširenosti i intenziteta stanja poput alergija i astme, ali i ponovnu pojavu bolesti koje su u nekim dijelovima svijeta iskorijenjene. Redshaw napominje kako će te promjene najviše osjetiti upravo europski kontinent, na kojem je izgledna ponovna pojava malarije i drugih vektorskih bolesti: pojedini dijelovi istočne Europe već sada su pogodni za razmnožavanje komaraca koji šire žutu groznicu i virus denge.
Klimatska kriza imat će posljedice i na polju kroničnih nezaraznih bolesti: očekuje se, među ostalim, pogoršanje mentalnog zdravlja, više slučajeva karcinoma kože, te porast slučajeva kardiovaskularnih bolesti i bolesti dišnih puteva. Čak da se realizira samo dio predviđenoga, dioničari farmaceutskih kompanija imaju se čemu veseliti – možda je upravo ta spoznaja dovela do toga da oduševljeno pristupe povećanju energetske učinkovitosti i održivosti svojih proizvodnih pogona.
Jedna od farmaceutskih kompanija koja je najviše uložila u proizvodnju pogonjenu na obnovljive izvore energije je francuska tvrtka Sanofi – jedan od dvaju velikih proizvođača (uz Merck) kojima Morgan Stanley predviđa najsvjetliju budućnost. A s obzirom na to da je proizvodnja lijekova danas masovno izmještena iz Europe, Sanofi obnovljive izvore energije razvija u dijelovima svijeta koji su zaslužni za najviše emisije CO2 – tako da tehnički mogu reći da imaju ulogu prosvjetitelja, a ne samo job creatora.
U nedavno objavljenom članku o ovoj temi, Financial Times piše o Sanofijevom pogonu u indijskom Ankleshwaru, opisujući “vjetrenjače koje se ističu u pejsažu dok proizvode 30% energije koja je potrebna za proizvodnju” približno s istim žarom kojim su u spomenutom “Brižnom vrtlaru” opisane biljke. Naravno, nezahvalno je kritizirati nečija nastojanja da se odmakne od fosilnih izvora energije, ali određena doza skepse je sasvim opravdana kada se zna da se u intervencije na drugim poljima gdje farmaceutska proizvodnja ima negativne posljedice po okoliš i zdravlje, ulaže daleko manje truda. Društveno osviještena korporativna praksa i odgovornost nestaju taman onda kada bi promjene mogle dovesti u pitanje postojeće poslovanje.
Ekotoksičnost
Recimo, ekotoksičnost samih lijekova je dobro poznata stvar; ipak, adekvatno zbrinjavanje neiskorištenih lijekova ostaje ozbiljan problem i ne plijeni toliku pozornost proizvođača lijekova. Isto tako, zadržavanje pojedinih supstanci iz lijekova u okolišu – na primjer, diklofenak, koji se koristi u lijeku protiv bolova Voltaren – ima ozbiljne posljedice po ekosustav. Od 1990. do danas, populacija određene vrste strvinara, u istoj onoj Indiji gdje Sanofi proizvodi lijekove na sve čišću energiju, pala je za više od 90% jer su se hranili strvinama koje su prethodno dobile lijekove koji su sadržavali diklofenak.
Manje dramatično, ali ipak vrijedno spomena jest i da se diazepam, lokalno najpoznatiji pod nazivom Normabel, trenutno nalazi na popisu lijekova čiji utjecaj na okoliš prate švedske javnozdravstvene agencije, s obzirom na to da je visoka koncentracija njegov nusproizvoda (oxazepama) u više navrata evidentirana u vodi za piće na području Stockholma. Takve se pojave nažalost ne mogu promijeniti zelenom korporativnom kulturom, ali može im se doskočiti smanjivanjem konzumacije pojedinih lijekova.
Kada je u pitanju diazepam, lijek za smirenje koji je postao sastavni dio svake iole respektabilne kućne ljekarne, znamo da se dio stanja koja se njime trenutno liječe mogu adresirati drugim metodama. SZO je u više navrata napomenula kako se veću pojavu anksioznih poremećaja u društvu može vezati uz pad kvalitete života. Nesigurno radno mjesto, teški uvjeti rada, život u lošim stambenim uvjetima – nimalo iznenađujuće, sve to negativno utječe na mentalno zdravlje ljudi. Umjesto oslanjanja na lijekove poput diazepama, dugoročno produktivnija i održivija varijanta jest razvijanje mehanizama i politika koji štite zdravlje od kapitalizma.
Može li se na isti način djelovati na sve skupine bolesti za koje je predviđen rast potrošnje lijekova u skoroj budućnosti? Sasvim sigurno ne, ali veći naglasak na javnozdravstvene mjere i razvoj različitih sektora s namjerom zaštite zdravlja unatoč tome može polučiti značajnije rezultate od još snažnijeg oslanjanja na lijekove.