Koliko najveće kompanije koje se bave ekstrakcijom i distribucijom fosilnih goriva troše na lobiranje po europskim institucijama? Više od 250 milijuna eura u ovom desetljeću, izračunala je koalicija ekoloških i potrošačkih udruga u nedavno objavljenom detaljnom izvještaju. Novac se primarno troši na usporavanje europskih mjera koje bi smanjile profit ovih tvrtki čiji postao presudno utječe na aktualnu klimatsku krizu. Predstavnici ove industrije imali su čak 327 službena sastanka s Jean-Claude Junckerom dok je ovaj bio predsjednik Komisije, što znači više od jednom tjedno.
Udruge upravo taj privilegirani pristup industrije institucijama vide kao jedan o ključnih faktora koji je blokirao progresivnije politike na razini Unije. Među njima je, npr., i prijedlog da se industrija fosilnih goriva tretira slično kao proizvođači duhanskih proizvoda, zbog izrazite društvene štetnosti. To je mjera koja bi ograničila i lobističke mogućnosti industrije fosilnih goriva koja je najizdašnija lobistička grupacija u Bruxellesu. No privilegirani pristup dužnosnicima daleko je od jedine koristi koje ova industrija ostvaruje od javnih institucija i sredstava.
Naime, unatoč sve većoj panici zbog nadolazeće klimatske katastrofe ulaganja u fosilnu industriju se uopće ne smanjuju. Pritom ključni investitori ostaju mirovinski fondovi. Drugim riječima, novac zaposlenih koji država na čuvanje i oplođivanje predaje mirovinskim fondovima koristi se za daljnju ekspanziju industrije koja prijeti biosferi. Paradoks je u tome što se mirovinski fondovi u pravilu predstavljaju kao “ulaganje u budućnost”.