U odnosu na 2007. godinu, stupanj prihvaćenosti LGBT osoba dramatično je pao u zemljama poput Češke i Slovačke, objavio je nedavno Radio Slobodna Europa. One su prije dvanaestak godina bile ukorak sa zemljama Zapada u toleranciji ove zajednice. No danas 24% manje ljudi u Češkoj i 22% manje u Slovačkoj smatra da je homoseksualnost “prihvatljiva”. Tako je taj postotak u Slovačkoj sa dvotrećinske većine pao na ispod polovice stanovništva. Istodobno, nedavno istraživanje u Poljskoj, prenosi Guardian, pokazuje kako najveći udio muškaraca ispod 40 godina života kao najznačajniju prijetnju u 21. stoljeću prepoznaje ne klimatsku krizu, mogućnost rata ili ekonomski kolaps već – LGBT pokret.
Medijima koji pokrivaju ovaj fenomen nije bilo teško naći sugovornike koji će krivnju elegantno prebaciti na “željeznu zavjesu”. No nekoliko činjenica sugerira da bi prvoloptaško “rješenje” moglo biti i potpuno pogrešno. U vrijeme Hladnog rata, kada je homofobija bila standard u gotovo cijelom svijetu, britanski su konzervativci pod vodstvom Margareth Thatcher npr. cijele svoje izborne kampanje temeljili na homofobiji i sustavnoj diskriminaciji LGBT osoba. Trideset godina kasnije, Britanija je među tolerantnijim zemljama. Osim toga, kao što gornje istraživanje pokazuje, neke od zemalja Istoka nisu nimalo zaostajale za Zapadom još 2007. godine.
Gore mjesto
Utjecaj “željezne zavjese” se, drugim riječima, nije osjetio 20 godina nakon Hladnog rata, ali se osjeti 30 godina kasnije? Nema previše smisla. Ono što se u međuvremenu promijenio u mnogim zemljama Istoka nije odnos prema komunizmu, ali jest mehanizam održavanja na vlasti tamošnjih vladajućih stranaka. Početkom tranzicije, većina je novih antikomunističkih stranaka svojim biračima obećavala brzo dostizanje Zapada jednom kada se otarase okova socijalizma. U međuvremenu, naprasna liberalizacija tržišta te je “okove” uvjerljivo razbila, ali je Istok u velikoj mjeri ostavila u drugoj europskoj ligi u pogledu standarda. To je trenutak u kojem su vladajuće stranke na istoku kontinenta odlučile da im je nužan zaokret.
On se u najuspješnijim tranzicijskim zemljama – Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj – manifestirao u retoričkom zaokretu od zapadnofilnog liberalizma prema iliberalnoj averziji spram umišljenih zapadnih vrijednosti poput multikulturalizma i pozitivnog odnosa prema LGBT osobama. Taj retorički zaokret bio je zapravo jeftina metoda da se ideološka legitimacija vlasti “osvježi” bez da se išta u razvojnom modelu suštinski promijeni. Ultrakonzervativni zaokret se, po svemu sudeći, isplatio. Ksenofobne i homofobne kampanje ostaju jedna od glavnih strategija održavanja na vlasti na istoku kontinenta, a pritom u kaljužu mržnje za sobom vuku i veći dio vlastitog stanovništva.
Hoće li im to omogućiti da ipak dostignu standard Zapada? Sigurno neće, ali će usput Istočnu Europu pretvoriti u znatno gore mjesto za život.