U današnjoj političkoj klimi radnici i demokracija zvuče kao potpuno odvojeni pojmovi. Nekoliko je razloga tome. Demokracija je u proteklih 40-ak godina gotovo u potpunosti poistovjećena s procedurom, a značenjsko polje joj se puno više preklapa sa slobodom investitora nego sa zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem, dostupnim školovanjem ili socijalnim naknadama.
Ključnu ulogu u tom procesu igralo je razbijanje sindikata, radničkih pokreta i lijevih stranaka diljem svijeta u proteklom periodu. A presudni ideološki premaz je osigurala hladnoratovska ideologija. Režimima zasnovanima nakon socijalističkih revolucija u nerazvijenom dijelu svijeta pripisana je etiketa ne-demokratskih, dok su zapadna društva predstavljala oličenje demokracije i slobode. U takvoj se jednostavnoj logici zanemarila uloga Zapada u autoritarnoj profilaciji režima na Istoku, kao što se i socijalna sigurnost odstranila iz definicije demokracije. Također, zaboravilo se da su demokraciju i na Zapadu donijeli radnički pokreti i socijalističke stranke. Kao i cijela kolonijalna povijest.
Srećom, uvijek se nađe netko tko nas podsjeti na to da je povijest demokracije neodvojiva od povijesti radničkog pokreta. Ovaj put su to učinili znanstvenici iz Osla: Sirianne Dahlum s Instituta za proučavanje mira i Carl Henrik Knutsen i Tore Wig sa Sveučilišta Oslo. Oni su nedavno objavili članak u časopisu “The Journal of Politics” koji obljavljuje Čikaško sveučilište. A naslov članka glasi: “Tko se buni? Empirijsko preispitivanje društvenih izvora demokracije“. Kao što naslov sugerira, namjera norveških znanstvenika bila je dovesti u pitanje neke uvriježene pretpostavke. A ona koju su posebno ciljali glasi: stjegonoše demokracije su obrazovane, urbane srednje klase.
Da bi ustanovili kako stvar stoji s klasnom dimenzijom razvoja demokracije, istražili su socijalne komponente najvažnijih protestnih gibanja od 1900. do 2006. godine u 150 zemalja diljem svijeta. Nakon što su u svakom od tih pokreta detektirali prevladavajuću društvenu skupinu – industrijske radnike, urbane srednje klase, seljake i poljoprivrednike, etničke zajednice, religijske grupe i slično – ustanovili su da su razvoju demokracije najviše pridonijeli pokreti koje su iznijeli (industrijski) radnici. Demokratski potencijal postoji i u srednjoklasnim prosvjedima, ali je značajno manji, dok je još manji u seljačkim pokretima. Također, Dahlum, Knutsen i Thig potvrđuju i već obrazložene, ali zaboravljene, uvide o značaju radničkih pokreta za stjecanje univerzalnog prava glasa i višestranačja.
Kao što ističu u kraćem članku u The Washington Postu u kojem su predstavili svoje istraživanje, ovi nalazi imaju priličnu važnost u trenutnoj političkoj situaciji. Naime, stereotip glasi da su upravo pripadnici radničke klasi skloniji “populističkim” pokretima i političarima, autoritarnim vođama i nedemokratskim trendovima, dok na braniku demokracije stoje obrazovane srednje klase. Ovo istraživanje pokazuje ne samo da stvari nisu tako jednostavne već da je kroz povijest bilanca često bila upravo suprotna. A ona ne proizlazi iz nekakvog moralističkog, ljevičarskog veličanja radničke klase.
Kao što navode u obrazloženju metodologije i argumenta, ključne značajke pokreta u obračunu s nedemokratskim režimima su motivacija i strukturna poluga. Te značajke u svom pristupu koriste kombinirano. I srednje klase i radnici posjeduju, u različitim kontekstima, različite razine motivacije i snage strukturnih poluga. Iako su i pokreti u kojem prevladavaju srednje klase znali donijeti značajne demokratske iskorake, radnički pokreti ipak imaju snažnije poluge. A to su organizacijski kapaciteti i zaustavljanje procesa proizvodnje. U tome leži politički značaj radničke klase, a ne u nekim “ljevičarskim” folklornim predodžbama.