Nedavno predstavljena nedovršena zgrada zagrebačke Muzičke akademije na Trgu maršala Tita svjedoči osnovnim parametrima lokalne kulturno-obrazovne politike. Upravljačka elita infrastrukturu osigurava otpacima iz investitorskog urbanizma, kulturna elita izbjegava ta pitanja beskonačnim raspravama o estetici zgrade, a samoj zgradi nameće se uloga u kulturnoj neutralizaciji ideološkog taloga u nazivu trga.
Kulminacija Dana otvorenog trga, zagrebačke ad hoc manifestacije koja se 30. rujna odigrala na Trgu maršala Tita u čast predstavljanja nove zgrade Muzičke akademije i njezina uvođenja u živo(s)t komunikacije s ostalim kulturnim institucijama Trga, dogodila se jednostavnim bogoštovnim momentom. Dekan Katoličko-bogoslovnog fakulteta Tonči Matulić sa svećeničkim šalom i škropilicom s jedne strane, gradonačelnik Milan Bandić i pomoćnica Vesna Kusin s blagoprekriženim rukama u smislu katoličkog bontona s druge strane, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović sa svojom svitom s treće strane, ozareni uzvanici svuda okolo, u praznoj auli buduće obrazovne institucije. Zgrada Muzička akademije dovršena je nakon svega pet godina građevinskih radova i deset godina nakon odabranog idejnog arhitektonskog rješenja Milana Šosteriča, ali njezina unutrašnjost mjesecima je još daleko od uporabne funkcije. Otud terminološka preciznost, nije riječ o otvorenju, nego o predstavljanju institucije tj. zgrade.
Građani Zagreba navikli su da se obred blagoslivljanja odvija u roh-bau fazi projekta kad na teren obično svrati gradonačelnik, kao jamstvo skorog dovršenja građevinskih radova. Otkud ceremonija katoličkog bogoštovlja u obrazovnoj instituciji, je li to uvredljivo za drugačije konfesije i je li, konačno, znakovito da car Franjo Josip 1895. pri otvorenju najvažnijeg kazališta na istom trgu i u jednakom konfesionalnom okruženju nije škropio aule – nije pitanje s debatnim naponom. Blagoslivljanje je domaći standard reprezentativne kulture, katolički kič dnevne uporabne vrijednosti i bedž općeg mjesta što (deklarativno agnostički) državni vrh nosi bez problema.
Znači, katolički svećenik i teolog Tonči Matulić zatvorio je ceremonijalni luk intonacija dekana Akademije Dalibora Cikojevića, gradonačelnika Bandića i predsjednika Josipovića, a svečani program Dana otvorenog trga razlijevao se tog zdravog jesenjeg dana u fortissimu kulturnoumjetničkih kapaciteta. Orkestar i zbor HNK-a izvode evergrine domaće umjetničke glazbe, mladi pijanisti sviraju (klavir na travi), baletni ansambl nastupa s djelićem koreografije “Giselle”, studenti jednostavno uživaju u ligeštulima na travi ispred kazališta, folklorni ansambl “Lado” ima svoje poklonike. Publici se nudi i bizaran, tipično zagrebačko festivalski bonus: “kavica s čelnim ljudima institucija” u kazališnoj kavani Kavkaz, svaki neparni sat.
Gradska proštenja događaji su s jasnom dinamikom, uobičajena bandićevska sajmišna kultura kiselog vina i čvaraka upravo je započela na glavnom zagrebačkom trgu. Ali na Trgu maršala Tita, na Dan otvorenog trga čiji programski forte još uvijek cijedimo bez poante, gradonačelnik je “visoku” kulturu izveo na travu, a ravnatelje kulturnih institucija doveo “običnom čovjeku”: svrsi dovoljno prikladno, da bude opet bandićevski distinktivno.
Nevolje s infrastrukturom muzičkog obrazovanja
A pitanje zašto građani Zagreba do te mjere mistificiraju žanrove reprezentativne kulture da hrpimice obilaze “kavice s čelnicima”, možda nije pravilno postavljeno, iako tvrdimo se značajan dio odgovora nalazi upravo u kontekstualnoj bazi nevolja sa zgradom Muzičke akademije.
Muzička akademija je, naglasimo prvo, sveučilišna institucija s najjadnijom infrastrukturnom poviješću. Studij muzike, kao jedini takve vrste u ovoj zemlji, u Zagrebu se protekle devedeset i tri godine održavao na nekoliko dislociranih adresa. U praksi je to značilo da student gudačkog odjela vježba u garderobnoj krletci Glazbenog zavoda dok njegov kolega/ica zbog zahtjevnije zvučne izolacije mora tražiti kreativnija rješenja, ne izuzimajući i prostor predvorja WC-a. Studentima glazbene teorije i muzikologije potrebna je kabinetska tišina koja se sa sigurnošću, u proteklih nekoliko desetljeća, mogla naći jedino u podrumskoj kotlovnici. Unatoč tako formuliranom radnom habitusu, studenti i profesori od najšire javnosti oduvijek dobiju podrugljive komentare prikladne degradiranoj struci poput, primjerice, obrnute analogije statusa muzičara i ekonomske agende EU-e. Neoliberalni kapitalizam po definiciji ne ulaže u sistem obrazovanja, ali ulaže u prezentaciju, u impresiju, u nekretnine i statusne raskoši, zbog koje studij muzike može odjednom postati “hoch roba” s dobrom adresom.
Na proljeće, dakle, kad se (po građevnom planu) posve opremi nova zgrada Muzičke akademije s ukupno 12.000 četvornih metara na sedam katova i dvjema podzemnim etažama, sa svim odsjecima Akademije, Dekanatom, knjižnicom, vježbaonicama, kabinetima i dvjema koncertnim dvoranama, studenti muzike ući će u novo stoljeće, direktno iz duha 1890-ih, u kojem su, nažalost, ostavili kolege iz nacionalnog kazališta.
Estetika zgrade Akademije, kao urbanističko-arhitektonskog djela Milana Šosteriča (1942.), izazvala je izniman interes uže struke i najšire zagrebačke javnosti. Ništa čudno, jer se u donjogradske blokove intervenira rijetko, ali jasno i fatalno, kao što je to bilo u slučaju neželjenog šoping centra “Cvjetno” Tomislava Horvatinčića, u arhitektonskoj izvedbi Borisa Podrecce. U smislu prijepora estetske i infrastrukturne dimenzije zgrade Muzičke akademije, sjećamo se najčešće postavljanih motiva. Nižemo kako padaju na pamet, a kasnije ćemo ih pokušati složiti.
Je li, dakle, zgrada općenito lijepa ili grda? S koje strane ju je najbolje (ne) vidjeti? Što znače geometrijski simboli, a što krovna oplata u duginim bojama? Hoće li se piramidalna igla/os, sumnjivo nagnuta i naoko krhka, jednog dana srušiti ravno na erker Leksikografskog zavoda? Naginje li njezina arhitektonska estetika modi 1980-ih, ili je to baš dobro, u eklekticizmu postmoderne kakvu vidi Charles Jencks? Ako je kugla ispred zgrade posveta hrvatskoj konceptualnoj sceni, a crni okvir referencija na Picelja i EXATovce, onda igla/šiljak znači Nove tendencije?
Ako je pokojni Radovan Ivančević rekao da “nema problema s kontrastom suvremene interpolacije, ali kuća mora biti dobra”, što to znači za Šosteričevu zgradu? Zašto je trebalo utrošiti više od dvije stotine milijuna kuna na dovršenje zgrade koja je na kraju obuhvatila dva (spojena) objekta? Tko je za to odgovoran?
Naravno, jedna je adresa i samo jedan odgovor. Gradonačelnik Bandić je 2003. godine tadašnjem dekanu Muzičke akademije Frani Paraću obećao, čak jamčio, uspjeh realizacije obnove/rekonstrukcije derutne zgrade Ferimporta, ako Muzička akademija pristane na aranžman. Nije tu bilo mnogo pregovora, poznate su kondicije gradonačelnikovog ultimatuma.
“Najružnija zgrada Zagreba iz socijalizma”
Zgrada Ferimporta (Željpoha) arhitekta Stanka Fabrisa (1909 -1997.) dovršena je 1961. godine kao mnogostruko mijenjan i prilagođavan projekt, kojim autor nije bio zadovoljan. Zamišljena kao prozračna, modernistička zgrada neutralne pojavnosti, Fabrisova zgrada je dovršena kao kompromisni debakl i školski primjer neuspješne arhitekture/urbanizma, a autor je, unatoč izvrsnom opusu na drugim zagrebačkim i hrvatskim adresama, zbog Ferimporta stigmatiziran kao “promašen”.
Obilježena kao “najružnija zgrada Zagreba iz socijalizma”, raspadom “Ferimporta” i njegovom predstečajnom nagodbom, zgrada postaje upadljivo gradsko ruglo, derutno i iritantno: zbog čega uskače bandićevska logika. Grad Zagreb kupuje zgradu, odnosno njenu vrijednu donjogradsku parcelu, u smjeru budućih mešetarskih projekata. Ispostavlja se, međutim, da ruševni Ferimport leži na zaštićenom kulturnom dobru Lenucijeve potkove, posljednjoj urbanističkoj liniji obrane starog Zagreba, baš kao što se nesretna zgrada Ferimporta 1960-ih smatrala zadnjom estetičkom linijom otpora socijalističkog modernizma, čak i u svojoj slabijoj izvedbi.
U trenutku, ipak, kad se shvatilo da se zbog pravila zaštićenog kulturnog dobra ne smije do temelja rušiti Fabrisov Ferimport, jasno je da ondje neće moći niknuti novi proizvod bandićevskog javno privatnog partnerstva: onda je bolje da se nesretna prtljaga uvali očajniku, odnosno korisniku koji nema pravo izbora. Na arhitektonskom natječaju koji strogo određuje motive i proporcije nove građevine pobjeđuje 2004. projekt Milana Šosteriča, jednog od rijetko iskrenih poklonika Fabrisove zgrade. Od natječaja do početka gradnje godine su prošle u profesionalnoj nevjerici, na kraju i uvjerenju da je projekt u postojećim gabaritima neizvediv. Bez javne buke, građevina se naposljetku gotovo posve ruši, spaja se s još jednim (srušenim, pa novoizgrađenim) objektom, jedva se rješava akustika i višestruko probija budžet.
Kulturni kapital u ulozi ideološkog čišćenja
Vjerojatno nikada nećemo saznati financijske, transakcijske, klijentelističke i sitnokokošarske peripetije bandićevske političke ekonomije oko procesa izgradnje ove markatne zgrade: to više nije važno. Zgrada Muzičke akademije je u svojoj bujnoj aktualnosti konotativni pakleni stroj, živa metafora domaće gradske politike, reljef ideološkog profila njezine matične, reprezentativne kulture. Kao ružna i lijepa arhitektura u jednome, kao dobro i loše u gradskom urbanizmu, kao predimenzionirano i funkcionalno istovremeno, kao najvažnije i najsporednije u ekonomiji Grada. Šostaričeva zgrada je visokoškolska institucija koja će prva u Hrvatskoj ponuditi vrhunske radne uvjete muzičarima, a pripada svima, na ranije opisani način.
Po definiciji kolektivnog vlasništva, pripadaju nam i estetičko-ideološke dubioze oko zgrade. Prvo, problem s estetičkim asesoarom narančaste kugle, zbog čega su autora Šostariča optužili da je plagirao Kožarićevu kuglu, skulpturu “Prizemljeno sunce” u centru grada. Iz zaštite autorskog prava su, naravno, izuzeta geometrijska tijela, ali je većina domaćih kunsthistoričara “stala u obranu integriteta Kožarićeva djela”: ideologija obljetnica i stečenih prava reprezentativne kulture živi vječno.
Drugo je problem ideološke prirode, skriven u ideji gradskih festivala na otvorenom, koji veličaju institucionalnu kulturu: zašto se otvoreni trg s kazalištem, pravnim fakultetom, muzejem, umjetničkom školom, muzičkom i dramskom akademijom još uvijek naziva imenom “zločinaca i zatirača ljudskih prava koji nisu zaslužili imena trgova”, kako je na Dan otvorenog trga pisalo na transparentu Inicijative za promjenu imena Trga maršala Tita, smještene u kutu općeg pučkog interesa? Jesu li univerzalne kulturne vrijednosti, grupirane na istom Trgu, sad ojačane simboličkim kapitalom nove arhitekture Muzičke zgrade, sazrele da eliminiraju ideologiju naziva, kad se već tako udobno osjećamo na “otvorenom trgu”?
Slušate li ceremonijal uz blagoslov nove zgrade, ukazat će se hegemonijska perspektiva odgovora. Takva, blage veze nema ni s arhitekturom i urbanizmom, niti s kulturnom dinamikom prostora: radi se, naime, uvijek o tome da treba umanjiti autoritet arhitekture, da bi ju se moglo kvalitetno živjeti.